Srijeda. Druga sam smjena.
Prespavala sam intervju koji sam obećala dati kolegama sa radija u 12.
Ponekad su one SAVRŠENE fotografije sa Instagrama ipak malo i previše savršene.
Nemam pojma što želim u novoj godini. Ni inače nisam od donošenja novogodišnjih odluka, novih dijeta, navika ili bilo čega samo zato jer je nova godina, nov datum, ponedjeljak ili početak mjeseca.
Ne znam šta je vaša utjeha. Šta je za vas sigurnost. Od čega vam je toplo oko srca. Od čega nestane sav strah. I tuga. I nesigurnost. I ono što te boli. Šta neutrališe vašu nervozu.
Dok čekam kafu, konobar užurbano izlazi iz šanka, odlazi ka vratima, potpisuje neku porudžbinu i vraća se brzo unutar šanka uz izvinjenje.
On radi naporno.
Vozi se kući s posla 45 minuta.
Iscrpljen je. Mozak mu je rastegnut do krajnjih granica. Znojan je i gladan.
Uspeh. Moćno zvuči. Željena destinacija.
Kad sam bila mala, moji roditelji su imali tu grupu porodica sa kojima su radili skoro sve. Roditelji bi igrali igre ili razgovarali ili gledali film u jednoj prostoriji, a djeca bi se družila u drugoj. Sigurna sam da smo…
Svi žele da budu srećni: knjige o samopomoći su prepune savjeta o tome kako da se prestanemo brinuti, kako da budemo što srećniji, kako da uklonimo negativne misli; šefovi žele da vide nasmijani entuzijazam na radnom mjestu; a jedini ispravan odgovor na vječno pitanje „kako si?“ postaje ushićeno „sjajno!“.
Ljubav ti je kao zvijezde na nebu, pahulje, dlanovi rasuti širom svijeta, kao plodovi utrobe školjke bisernice – nikada nećeš naći dvije iste.
