Ona: “Kada me ljudi pitaju zašto smo se rastali doista nemam što reći? A s ljudima se vraški snalazim. Lako mi za blef, al shvatila sam da ni sama ne znam. I dok to ne shvatim neću biti cijela.
On: “I? jesi shvatila? Kako ide, Sherlock?”
Mon amour,
nema jakih,
postoje samo žene koje prekrajaju slabosti
oblače ih naizvrat da izgledaju kao snaga,
prekrajaju srce
i kičmu
i ruke.
Od samog početka, već po začetku, svaljena si u neočekivani sistem očekivanja.
Prvo svi očekuju da si muško, tj. da imaš piša.
Ljudi se plaše suočavanja sa spoznajom da veliki dio života zavisi upravo od sreće.
Plaši ih razmišljati koliko toga je izvan njihove kontrole.
Kad se prisjetim kraja devedesetih i općeg siromaštva na području bivše Jugoslavije na pamet mi padaju dva otrova s kojima su se dojile žene ovih područja – meksičke sapunice i priče o princezi Diani koja je bila predivna, predobra i prebogata te na radost milijuna ljudi, duboko nesretna žena.
U svakodnevnoj žurbi koju nam nameće savremeni način života, skloni smo više nego ikada da zapadnemo u kolotečinu.
Za rođendan vam želim pokloniti jednu pouku, da biste je bolje razumjeli ovaj tekst ću da započnem opisom svog odrastanja na Balkanu.
Romantične komedije će vam reći da je prava ljubav samo ona ljubav koja je popločana strašću, dobrim raspoloženjem i sočnim poljupcima – bez svađanja, uspona i padova i realnih životnih stvari na koje će svaki par kad-tad naići.
Da ti javim
da nisam srećan
da tamo negde drugi ljudi
svojim unucima i ljubavnicama pričaju
o mom životu
Možda sam mislila da je to prava ljubav.
Možda jeste to i bila.
