Znate li onu devizu iz stare nam države “Imaš kuću, vrati stan”?
Primijenjena danas mogla bi glasiti “Imaš dijete, daj otkaz”!
Hrabro je, složićete se, stvarati porodicu ako niste obezbijedili izvor prihoda za istu.
Hrabro je, takođe, stvarati porodicu i rađati djecu ako ćete svaki put biti u problemu kad zatrebate svom djetetu.
Jutros sam javila na posao da mi je dijete bolesno i da moram ostati kući. Loše se osjećam. Loše se osjećam jer brinem za dijete. Brinem za reakciju na poslu. Ne znam šta me od to dvoje više brine. Kad god jedno od njih zašmrca ja se već psihički pripremam za probleme na poslu. I, ako je suditi po broju bolesne djece i učestalosti raznoraznih epidemija po predškolskim ustanovama, takva je situacija kod velikog broja roditelja.
I ne, ne radim posao od koga zavise ljudski životi i ne radim posao koji ne može niko preuzeti dok sam ja odsutna.
Svaki moj izostanak, a tokom ove godine sam koristila SEDAM dana bolovanja i petnaestak dana godišnjeg odmora, mi prouzrokuje ogroman stres. Svaka bolest jednog od moje djece dočekana je kao narušavanje radnog procesa i kao prekid kontinuiteta rada. Sudeći po tome koliko sam plaćena, ne bi se reklo da išta vrijedim i radim. Hmm… Moj doprinos se vidi samo kad me nema.
Da li je to u redu? Da li je u redu da se priča o natalitetu, da se promoviše porodica, a da u isto vrijeme zaposlenu majku brine kako će na radnom mjestu biti dočekano to što mora ostati kući zbog njege bolesnog djeteta? Kako li je tek kod privatnika? Isto, znam, jer imam i to iskustvo.
Zaista ne znam ko bi trebalo da njeguje bolesnu djecu?
Bake? Šta ako nema baka, ako su i one zaposlene ili bolesne? (Do ove godine sam imala tu opciju i koristila je kad je bilo moguće, ali ni to nije bilo dovoljno dobro). Da platim nekoga? Mogla bih, da mi je plata duplo veća. Da vodim bolesno dijete u vrtić? To nije opcija, mada su mnogi roditelji i na to prisiljeni.
Ako imate porodicu koja je u stanju socijalne potrebe i u kojoj roditelji ne rade, uglavnom čujete komentare tipa “zašto su rađali djecu, ako ne mogu da ih izdržavaju i nemaju posao?“.
Ako je majka zaposlena, ima problem odsustvovanja sa posla jer “ona ne treba da radi, treba da brine o djeci”!
Eureka – rješenje je jednostavno – nemojte rađati djecu i nemojte stvarati porodicu.
Ko će da rađa djecu? Samo one žene koje mogu da plate dadilje? Samo one žene čiji muževi imaju najmanje dvije ili tri prosječne plate?
Kakvu podršku imamo za rađanje djece, tj. za povećanje nataliteta o čemu se ponekad (istina rijetko) i priča u javnosti? NIKAKVU! Pored paketa ili novčanih iznosa koje majke, odnosno bebe, dobiju odmah po rođenju, znači jednokratno, tu je i spektakularna Konferencija beba, na kojoj ako imate sreću možete dobiti balon ili siperak.
Pa, ni faza dječijih bolesti ne traje vječno. Djeca će porasti, prerašće vrtiće, izrgradiće imunitet. A nama će ostati gorko sjećanje na period kada smo balansirali i osjećali grižu savjest i ako izostanemo s posla i ako dođemo na posao.
Bojim se samo da će djece biti sve manje, jer su i budući roditelji svjesni da od ovog društva neće imati nikakvu podršku, ni materijalnu ni nematerijalnu. Hrabrih i/ili ludih je sve manje.
