Prvi superheroj s kojim se srela istorija, kako svijeta, tako i neke lične istorije, bio je Fantom. Čovjek u odijelu prepunom elastina, maskom preko očiju, a donjim vešom preko odijela, nacrtan 1936. godine, iako nije prvi zvanični pripadnik stripskog superherojskog svijeta, jedan je od najboljih likova koji su njime promarširali ili proletjeli. Bar po nekim ličnim mišljenjima desetetogodišnjih djevojčica koje umiju da odnesu bratovljeve zaboravljene stripove i zaborave da ih vrate.
(Desetogodišnje djevojčice žive u stripovima kao u Nedođiji, nikada dana starije od prvog susreta sa njima.)
Nakon Fantoma i u njegovom stilu oblačenja, dolaze dva glavna lika koje svako sigurno zna: Supermen i Betmen, dakle Superčovjek, koji zapravo i nije čovjek, već Kriptonac (možda dobri Kriptonićanin) s nadljudskim moćima i Super Čovjek, sa ljudskim slabostima koje pretvara u moći. Svako ima svog favorita, a mi kao svi nepristrasni novinari, nećemo da sugerišemo da je ovaj drugi, Super Čovjek baš super i da je Betmen, uz Fantoma, nešto najbolje ikada nastalo u istoriji čovječanstva.
Ali iako je Betmen, nezvanično, jedna od najboljih ljudskih kreacija ili najbolja verzija stvorenog nestvarnog čovjeka, s njim ide i ta nezgoda da odlučnost da nikada ne ubije nijednog čovjeka obično rezultira tragedijama katastrofalnih razmjera i slučajnim žrtvama na sve strane.
E, takav problem nije imala jedna (naravno super) žena. Ona je, spasavajući ova dva junaka, bez razmišljanja tijarom (!) presjekla Supermenov vrat (koji kao i svaki Supervrat vrlo brzo zacijeli, što je ona i znala) kako bi kupila vrijeme i dobila odgovore od onog ko je kontrolisao Supermenov um. A kad ih je dobila, znala je da mora, u izboru između života dva najveća čovjeka i posljedica po čovječanstvo, da okrene nečiju glavu na stranu. Što je značilo i okretanje nečijeg vrata. Ovaj put, običnog.
Pomalo paradoksalno za superheroja nastalog s idejom da pobjeđuje zlo ne samo snagom i šakama, već ljubavlju i razumijevanjem, kako je Wonder Woman 1941. godine zamislio tvorac ne samo prve žene sa super moćima, već i otac poligrafa, Vilijam Molton Marston.
A kako je i životna istorija svakog superheroja bar mrvicu paradoksalna i svako malo drugačija, kao i život svakog pojedinca u zavisnosti od tačke i ugla posmatranja, tako i rođenje žene, snage ponekad ravne Supermenovoj, nekad onoj dvije godine mlađeg Betmena, varira u objašnjenjima.
Ono što je sigurno jeste da je ona polu-boginja, nasljednica Amazonki, kćerka kraljice Hipolite, rođena na dalekom ostrvu, među najjačim, besmrtnim ženama, čuvarkama Kapije Prokletih, odvojenim od ostatka čovječanstva kako bi ispaštale kaznu za krvavu osvetu nad Herkulesovom vojskom, koja ih je omamila, a potom silovala.
Sad, da li je princeza Diana, kako je Čudesnoj bilo pravo ime, izvajana od ilovače i oživljena dahom šest bogova s Olimpa ili je zapravo ćerka Hipolite i Zeusa lično, da li njene narukvice koje odbijaju metke, stoje na njenim rukama da bi joj dale dodatnu ili obuzdale postojeću snagu, da li bi njihovim skidanjem izgubila razum ili samo postala “obična” (kao da je ijedna žena obična) žena, nije toliko ni bitno u istoriji one kojoj je boginja Atina najsličnija među bogovima.
Zar je ikada bilo bitno ko ste bili kada jednom postanete ono što ste željeli ili trebali biti?
Sigurno ne, bar kada kao obučena ratnica iz najdaljeg kutka zemlje spasavate pilota i odlazite da se pridružite borbi protiv nacista ili kada zauzmete mjesto tajnog agenta Odjeljenja za nadljudske poslove u vladi SAD-a ili kada sa Supermenom, Betmenom, Akvamenom, Flešom osnivate Ligu pravde ili, u krajnjem slučaju, kada imate supermoćnu tijaru, laso istine i mač.
Žena sa moćima bogova, koje odluči odbaciti kako bi se dokazala, krijući svoj identitet, vježbajući borilačke vještine, neodoljivo podsjećajući na Betmenovu obuku, ipak ima ljudsko srce. I to je čini najjačom. Pa dobro, srce i narukvice načinjene od Atininog štita, koje svojim spajanjem stvaraju talas sile jak toliko da Supermenove uši krvare ili preusmjeravaju Zevsove munje.
Dvostruki identitet, dvostruki propagandni cilj stavljanja na papir lika iz glave američkog psihologa: antinacistička propaganda i uticaj na djevojčice širom Amerike. U vrijeme najvećeg rata bilo je potrebno i bilo je vrijeme da se stvori ženski lik sa svim snagama muških heroja, koji istovremeno čuva najfinije ženske nijanse.
Trebalo je otvoriti put ženskom oslobađanju, a šta je bilo bolje nego zamijeniti dotadašnje stereotipe, koji su vladali i u popularnim stripovima, žena kao žrtvi, ljubavnica ili prosto pomoćnica, samostalnom ženom koju niko ne treba da spasava.
Moć olovke i papira se još jednom pokazala ravna moći baruta.
A sve to na kraju je bio samo povratak grčkih boginja u redefinisanim izdanjima.
Atina, Artemida, Afrodita, Amazonke, Amerika, Antanta = avantura.
Eto, to će vas dočekati sljedeće godine i na filmskim platnima.
Sedamdesetpetogodišnja princeza Diana od Temiskajre dočekala je izraelsku ratnicu Gel Gedot pa je Wonder Woman napokon dobila glavno mjesto u filmu. Na papiru vlada odavno, kako i zaslužuje prva među jednakima.
A bilo da ste obožavateljke Wonder Woman ili ne, ima nešto u tome da budete heroj sopstvene priče.
