Čini mi se da je to bilo nekad u trećem razredu osnovne škole. Dan kada sam prvi put otišla u Narodno pozorište. U blijedom sjećanju ga čuvam kao dan kada sam postala velika, kofol odrasla.
Godine koje će uslijediti će me još bezbroj puta odvesti do dasaka gradskog teatra. Kao velika, sjediću prekrštenih nogu, prigodno odjevana, damski ću tapšati, kulturno ću se nasmijati po potrebi, i svaki put izaći pomalo razočarana što je živa gluma odveć teatralna da bih je doživjela kao umjetnost od krvi i mesa.
I onda mi se desi subota, 5. mart.
Dok pišem ove riječi, suzdržavam suzu. Znaš ono kada titra u oku, pa sve hoće-neće? Kao prava velika, ne dam joj da kane, ali te subote sam joj dopustila da mi oblije cijelo lice. Da izraste u jednu pravu veliku bol.
U teatru.
Zbog teatra.
Sa teatrom.
Polupraznu salu je ispunila čista emocija, toliko osjetna da si skoro mogao da je opipaš, a daske su iz scene u scenu postajale sve življe. I sve bolnije. Ne znam zašto mi naslov „Sinovu umiru prvi“ nije odzvonio u glavi kao potencijalna prijetnja za moj, inače sarkastično stameni duh.
Biće da sam očekivala glumu.
A ne bi ono gluma. Ne, ne.
Poput svake vrsno izvajane umjetničke forme, oni sinovi koji umriješe prvi biše cijeli jedan stvarni svijet u malom. Ovaj naš svijet. Znaš ti koji. Predratni, ratni i poslijeratni ciklus opjevan u stotinjak minuta.
Zarobljen na daskama baš onakav kakav je bio, kakav jeste, a i kakav će biti.
Znam šta misliš. Kada ćemo prestati pričati o ratu i zašto nikad? Vidiš, ja sam ti svaki ubogi dan svoje mladosti provela gledajući razornost rata u očima svog oca. Dovoljan bi mi bio samo jedan pogled na njegovo krhko tijelo da se iznova prisjetim da nama ovaj naš rat stvarno nije bio neophodan u istoriji.
Sad se više i ne prisjećam, jer je to bolno tijelo jednog ratnog-vojnog invalida u nedjelju, 3. jula 2016. godine, otišlo na onaj neki drugi, nadam se manje bolni, svijet. Sad samo osjećam. Al’ nemoj, molim te, ni mene ni moga oca žaliti jer, žali Bože, velike su šanse da su i tvoji na ovaj ili onaj način dotučeni udarcem apsurdnog sukoba ovih, kofol konstitutivnih strana.
Ima nas dotučenih, ali evo dok kuljaju referendumske i izborne vatre, a nacionalni zanos i vječiti vapaj za nekakvom pravdom vijore vazduhom, biće da je zaista prijeko potrebno da se prisjetimo da ima nas.
Ima nas. Ovdje i sada.
Mrtvi se vratiti neće, ali živi će ponovo u rake ako nastavimo da vojemo davno izgubljene bitke. „Sinovi umiru prvi“ priča o cvjetanju patriotizma u devedesetim i apsurdu stradanja naših, njihovih i onih tamo, ali kroz prizmu ožiljaka, rana i kostiju, te sa dozom onog nama svojstvenog humora koji nas vijekovima čuva od bijelih košulja.
Smiješ se, a potom plačeš, pa je onda opet smiješno i šta ćeš, prsneš u smijeh, a onda ona uboga majka grli sinovljeve kosti, i ti gubiš svaku kontrolu nad suznim granicama. I onda se okrenem oko sebe, a ono prazno. A puno boli. Grča i suza. Smisla i besmisla.
Dobra je poruka, znaš. Kad se glumci poklone, sve je tebi jasno.
Pamti. Pati.
Ali ne ponovi i ne blati.
I znaš šta, moj grade? Vidjeh sad da je 5. oktobra repriza. Slušaj me sad. Molim te, k'o Boga te molim, otiđi. Ne zbog suza. Nisam ti ja sadista. Ne zbog rata. Nisi ni ti, valjda, mazohista.
Zbog teatra, Banjaluko.
Zbog svih naših sinova i kćeri.
I zbog glumaca.
P.S. Nemoj, tako ti svega, da budemo jedini grad u regionu koji je isključio kulturu iz utičnice. Nemoj, sramota je.
Naslovna fotografija – Narodno pozorište Republike Srpske
