Narodno pozorište Republike Srpske će 27. marta, Svjetski dan pozorišta izvesti predstavu „Čelične Magnolije“, Roberta Harlinga, u režiji Ane Grigorović, na Sceni „Petar Kočić“ s početkom u 20. 30 časova.
Poruku za Svjetski dan pozorišta će prije predstave pročitati glumac NPRS-a Anando Čenić.
Poruka za 27. mart – Svjetski dan pozorišta
Autor poruke Jun Fose
Norveški pisac, dramski pisac
Umjetnost je mir
Svaka osoba je jedinstvena, posebna, a opet ista kao i svi ostali. Naš vidljivi, spoljašnji izgled je drugačiji od svih ostalih, i naravno sve je to dobro i lijepo, ali u svakom čovjeku postoji nešto što pripada samo njemu – ono što je on sam po sebi. To nešto možemo nazvati njegovim duhom ili njegovom dušom. Ili možemo odlučiti da to uopšte ne imenujemo riječima, već da ostavimo stvar na miru.
Ali koliko god da smo različiti jedni od drugih, ipak smo i slični. LJudi iz cijelog svijeta su u osnovi slični jedni drugima, bez obzira na to kojim jezikom govorimo ili koja nam je boja kože ili kose.
Možda je ovo neka vrsta paradoksa: da smo potpuno isti i potpuno drugačiji u isto vrijeme. Možda je čovjek sam po sebi paradoks, u tome što povezuje tijelo i dušu – u nama postoji i jedno i drugo, ono najzemaljskije, opipljivije postojanje i nešto što prevazilazi materijalna, zemaljska ograničenja.
Umjetnost, dobra umjetnost, može na svoj čudesan način da spoji jedinstveno sa univerzalnim. Omogućava nam da drugačije – strano, moglo bi se reći – razumijemo kao univerzalno. Time umjetnost ruši granice između jezika, geografskih regiona i zemalja. Na taj način spaja ne samo ono što je karakteristično za svakog od nas, već i karakteristike grupa, na primjer pojedinih naroda.
Umjetnost to ne čini izjednačavanjem razlika, već naprotiv, pokazujući nam što je drugačije od nas, ono što nam je nepoznato, strano. Svako dobro umjetničko djelo sadrži upravo to: nešto strano, nešto što ne možemo do kraja da razumijemo, ali u isto vrijeme na neki način i razumijemo. Sadrži misteriju, možemo reći. Nešto što nas inspiriše i gura preko naših granica, i tako stvara transcendenciju koju svako umjetničko djelo mora da sadrži u sebi i do koje nas vodi.
Ne znam bolji način da spojim suprotnosti. To je suprotan pristup nasilnim sukobima koje prečesto viđamo u svijetu, pristupu koji podliježe destruktivnom iskušenju da uništi sve strano, sve što je jedinstveno i drugačije, često koristeći najokrutnije izume koje nam tehnologija nudi.
U svijetu postoji terorizam. Rat. Jer ljudi imaju i životinjsku stranu, koju pokreće instinkt da doživljavamo ono drugo, strano kao prijetnju sopstvenom postojanju, umjesto kao fascinantnu misteriju.
Na ovaj način, jedinstvenost – razlike koje svi vidimo – nestaju, ostavljajući za sobom kolektivnu istovrsnost, u kojoj sve što je drugačije predstavlja prijetnju koju treba iskorijeniti. I sve što izgleda drugačije, kao na primjer u religiji ili političkoj ideologiji, postaje nešto što treba pobijediti i uništiti.
Rat je bitka protiv onoga što se nalazi duboko u svima nama: protiv jedinstvenog. A to je i borba protiv umjetnosti, protiv onoga što leži duboko u njoj.
Ovdje govorim o umjetnosti uopšte, a ne konkretno o pozorištu ili dramskom pisanju, jer kao što sam rekao, svako dobro umjetničko djelo, duboko u sebi, vrti se oko iste stvari: uzeti potpuno posebne i potpuno jedinstvene stvari i učiniti ih univerzalnim.
Spajanjem posebnog sa jedinstvenim, uz pomoć umjetničkog izraza, i to ne otklanjajući posebnost, već njenim naglašavanjem, dozvoljavajući da kroz nju zablista sve što je strano i nepoznato.
Rat i umjetnost su suprotnosti, baš kao rat i mir – tako jednostavno. Umjetnost je mir.
