Vraćam se sa posla prije dva dana. Ćutke koračam i razmišljam kako sam srećna što je radni dan gotov. Put od kuće do posla nije duži od 1000m, ali je ipak dovoljno dugačak da me nešto iziritira. Prolazim pored malog kafića u kojem uglavnom sjede neki čudni tipovi. Ovoga puta pažnju mi privukoše šarene cipele sa potpeticom od petnaestak centimetara. Čujem i glas koji stoji iza štiklica: „Bez para si ništa, nula“! Imala je oko dvadesetak godina, crnu haljinu previše napadnu za to doba dana i suviše šminke.
Nastavila sam dalje, ali iz glave mi nisu izlazile njene riječi koje su me tog dana iznervirale. Pomislila sam, kakvi su to stavovi? Ko je spreman da okarakteriše drugog na osnovu novca koji posjeduje, i da zaključi da ne vrijedi ništa ukoliko ga ne posjeduje? U kakve smo se mi to (ne)ljude pretvorili?
Ja se još uvijek sjećam crno-bijelih fotografija svojih roditelja. Njihove ljubavi o kojoj sam slušala dok sam bila djevojčica. Kako su ponekad znali u kafiću da podijele jedan sok jer nisu imali za dva. Nisu se toga stidili. Tako su živjeli svi njihovi prijatelji srednjoškolci i studenti. Danas si nula ako djevojci ne možeš da platiš red bull, obezbijediš separe u prestižnoj diskoteci i ne provozaš je u svom skupom autu. Moji mama i tata su odlazili u kampove u Makarskoj, autobusom ili stopom. Silno su se voljeli. Danas se ljubav sve češće mjeri luksuznošću apartmana u Grčkoj ili Turskoj.
„Ja se nikada ne bih zabavljala sa dečkom koji nema auto“, rekla je jednom davno moja prijateljica. Ja sam pokušala da sakrijem šok i da je pitam zašto tako misli. Objasnila mi je da je smor da šeta, da joj ne pada na pamet da se cijeli dan sa nekim voda za ručicu i da je mnogo praktičnije ako on ima auto. Bila je isključiva. Možeš biti najbolji, najpažljiviji, najpametniji ako nemaš auto – ćao.
Ja razumijem da nam novac treba da preživimo. Da kupimo odjeću, hranu, platimo račune, da negdje otputujemo, ali da smo morali da materijalizujemo ljubav i prijateljstvo- odbijam da povjerujem! Danas se neke djevojke, koje nazivaju starletama, utrkuju da kažu koliko košta noć provedena sa njima. I sve ih je više. Slušam, pedeset, sto, dvjesto evra dok mi se želudac okreće. Nisu to više djevojke koje gledamo na televiziji. One su tu, u malom kafiću pored kojeg prolazim svaki dan. U kafani preko puta. Išle su sa tobom u srednju školu ili na fakultet. One sa drugaricama raspravljaju o plastičnim hirurzima i gdje da ugrade nove silikone.
Onda se bunimo zašto su muškarci hladni i nezainteresovani za romantiku. Zašto više niko ne čita poeziju? Zašto nam niko nije poklonio cvijet? Zato što smo počeli da vjerujemo u neku drugu vrstu ljubavi. Onu koja se kupuje sa pedeset evra i koja im rok trajanja.
I briga me za njih. One su davno prodate, kupljene i potrošene, ali će sutra „šarena štiklica“ svoju djevojčicu naučiti da je bez novca nula. Neko maleno biće će od djetinjstva vjerovati da vrijedi onoliko koliko novčanica ima. Svome sinu će objasniti da je u redu da se žene kupuju, jer da nije bilo kupoprodaje ljubavi, ne bi bilo ni njega.
A ti muškarci, plaćajući vaše račune i ljubav vjeruju da su snažniji i bolji. Da su muževniji. To su isti oni koji ti ne bi dozvolili da im platiš kafu, a kamoli ručak ili večeru. Oni koji sebi nikada ne bi dozvolili da se voze u tvom autu, i oni koji te nikad neće voljeti, jer su naučili da te kupuju.
Te prodavačice ljubavi će sutra sa žaljenjem da te pogledaju, dok umorna pješačiš sa posla i nosiš teške kese i misliće kako su bolje od tebe. Likovaće u sebi dok budu poredile svoje skupe štikle i tvoje patike. Ne znaju da tvoje srce grije ljubav koju one nikada nisu osjetile.
Na sreću nemam samo ja ekskluzivno pravo na takvu. Poznajem još dosta divnih ljudi koji se još uvijek sjećaju šta je ljubav!
Takva ljubav se ne prodaje!
