Ako živite u Sjedinjenim Američkim Državama, žena ste i želite abortus, u dvadeset i osam država zakonska procedura će toliko pokušati da vas umori – kao da žele da vas natjeraju da promijenite svoje mišljenje. A vjerovatno i žele.
Jutro malo drugačije nego inače za dvadesetšestogodišnju Saru – umjesto odlaska na redovni sastanak sa grupom za podršku i ljudima koji se, kao i ona, liječe od zavisnosti o tabletama protiv bolova, Sara ima druge obaveze – termin kod doktora. I to ne bilo kakav. Ostavlja ćerku majci na čuvanje i narednih četrdeset i pet minuta se vozi do Noksvila i Centra za reproduktivno zdravlje.
Trideset i četiri žene, baš kao i Sara, imaju zakazan termin taj dan. Tipičan dan za kliniku, ne i za žene koje tu sjede dok nervozno premještaju nogu sa noge i zure u televizor u čekaonici. I plaču.
Sara je trudna po drugi put. Saznala je prije osam sedmica dok je još uvijek bila u procesu čišćenja organizma i odvikavanju od lijekova. Sa ocem djeteta nije u kontaktu, “čista” je tek četiri sedmice i jedino o čemu razmišlja je abortus, nikako drugo dijete i nikako u uslovima u kojima se trenutno nalazi. Ma koliko se jednostavno činilo, ipak nije – ne kada živite u jednoj od dvadeset i osam američkih država u kojima postoji određena procedura koju morate ispoštovati, a prije nego se upustite u priču zvanu abortus. Zakon kaže da prije abortusa treba sačekati četrdeset i osam sati, a onda imati i privatni, jedan na jedan razgovor sa stručnim licem. Nakon vađenja krvi i potvrde da je trudna, urađen joj je i ultrazvuk, jer moraju biti potpuno sigurni. Papiri, popunjavanje obrazaca o istoriji bolesti i razgovor o tome kako se osjeća. Onda opet proceduralni dio – petnaest minuta gledanja video materijala o tome kako se radi abortus, koje su negativne strane i posljedice i kako se ponašati nakon toga. Razgovor sa doktorom koji će izvesti zahvat, savjeti…
Ubjeđivanje. Ubjeđivanje. Ubjeđivanje.
Razgovori i konsultacije su završeni, mora se vratiti nazad kući i doći za četiri dana. Još četiri dana jutarnje mučnine, još vožnje, još jedan propušteni sastanak liječenih od zavisnosti i rizik da je izbace iz grupe za podršku. Niko nije rekao da je lako odlučiti se za abortus, ali je dodatno otežavajuća okolnost kada treba proći kroz sav proces u kom vas uporno pitaju da li ste sigurne da to želite i trebate. Zakonski je regulisano i ostavljeno ženi da odluči, dopustite onda da tako i bude. “Period čekanja” možda ne izgleda strašno, ali kada pomislite koliko je to odsustva sa posla, izgubljenog vremena i potrošenog goriva za vožnju od kuće do Centra, a o posljedicama po psihičko stanje žene je skoro pa suvišno i govoriti.
Posljednjih godina se u Sjedinjenim Američkim Državama dešava da se zakonski, vremenski rok koji treba ispoštovati samo dodatno pomjera pa se sa dvadeset i četiri sata došlo na četrdeset i osam, a neke države su odlučile dodatno prolongirati pristupanje procesa abortusu na sedamdeset i dva sata- kako i zašto?
Produžavanje ne samo da otežava svakodnevni život i balansiranje sa obavezama već i dovodi žene u neugodne, po život opasne situacije. Često se dešava da se žene na vrijeme odluče za abortus i budu u stanju u kom bi isti mogao da se izvede “medicinski”, odnosno kombinacijom medikamenata koji se uzimaju oralno i vaginalno, ali produženjem roka čekanja, takvi zahvati često postanu neprihvatljivi pa se pristupi hirurškom otklanjaju, a koje je bolnije i opasnije. I dok se pravna bitka vodi na sudovima širom države, žene ispaštaju.
Kada je u pitanju abortus, skoro pa da niko ne razmišlja o ljudima koji ga obavljaju. Šezdesetgodišnja Suzan to radi cijeli svoj život i upoznala je mnogo žena sa mnogo problema – nije uvijek lako doći kući, istuširati se i mirno zaspati. I sama je prošla kroz proces abortusa kada je imala samo šesnaest godina i sjeća se da je to bilo njeno najtraumatičnije iskustvo zbog kog je kasnije razmišljala koliko može i želi da se bavi tim. Njen dan nema radno vrijeme, ona je uvijek i za sve tu. Kad ne radi na klinici i ne pomaže u Centru, onda zahvate abortusa obavlja u privatnoj ordinaciji ili odlazi na redovne konsultacije sa FBI inspektorima, a sa kojima redovno mora da se sastaje zbog prirode svog posla, provođenja zakonske regulative, ali i njene vlastite zaštite, jer posao kojim se bavi je kao da nosi glavu u torbi – barem se na vrijeme sjetila da u auto stavi pancir, a u kuću pištolj – nikad ne biste rekle da je posao ginekologinje koja obavlja abortuse toliko rizičan? Njen gusti raspored je dodatno začinjen i činjenicom da ne smije da kasni na zakazani abortus, čak ni onaj dio kada medicinski radnici čitaju tekstove sa promo-materijala o tome koliko je abotus loš potez. Vrlo lako bi moglo da se desi da je optuže za nesavjesno postupanje sa pacijenticama, oduzmu dozvolu za rad i presude zatvorsku kaznu iako i sama Suzan kaže da ti materijali nisu nikada natjerali ni jednu ženu da promjeni svoje mišljenje.
Nekoliko dana kasnije, Sara je opet na klinici, u rukama doktorice Suzan. Priznaje da joj je to drugi abortus, znatno bolniji od prvog. U situaciji u kakvoj jeste da je na odvikavanju od lijekova, odbija da ih uzme tokom procesa oporavka. Ne može čak da sebi dopusti taj luksuz ležanja u krevetu nekoliko dana – dovoljno puta je izostala sa sastanka, grupa za podršku u odvikavanju joj prijeti izbacivanjem. Nekoliko mjeseci kasnije, Sara se još uvijek oporavlja, 108 dana bez lijekova, sa novim i stabilnim poslom razmišlja samo o tome šta bi se desilo da je zbog abortusa i procedure izbačena iz grupe za podršku i programa odvikavanja – gdje bi bila?
