Radosni izraz i osmijeh na licu – da, uvijek, ali bez obzira na to, tihi glasić u glavi me uporno pitao:
“Šta ako ostaneš sama?”
Šapat u glavi koji me predugo činio nesretnom i držao zarobljenom. Bila sam u nezdravoj vezi samo zbog straha da ću ostati sama. Provela sam noći i noći razgovarajući sa tim glasićem u glavi; mislila sam da je prihvatanje bilo kakve pa čak i stare ljubavi bolje nego da je nemaš nikako. Svi strahovi se na kraju svedu na isto – prije ili kasnije moraš da se suočiš sa njima. Vidjela sam da srljamo u propast, ali nisam zbog toga otišla – otišla sam jer je ostanak bio nezamisliv. Prekinula sam dugogodišnju vezu koja me činila nesretnom i stvarala mi nervozu i nisam znala šta je to što želim da radim, nisam znala šta će me to učiniti sretnom, ali otišla sam… OK, korak po korak naprijed i uz osmijeh. Smatraću dobrim sve što može da me nasmije. Trebala sam pažnju i osjećaj da je nekom stalo do mene.
Griješila sam svjesno, iz dana u dan. Mislila sam da znam šta mi treba, a u stvari nisam. Kasnije sam tek shvatila da trebam nekog ko može da me nasmije. Na kraju radnog dana kada bih došla kući i legla umorna u krevet, moji najveći strahovi su se ostvarivali – bila sam sama. Bila sam sama, a nisam to željela. Nije mi trebao seks i lažna posvećenost osobe koja je kraj mene u krevetu, trebala mi je ljubav. U tim trenucima samoće postala sam svjesna da u cijeloj priči najmanje volim i poštujem samu sebe.
Šapat u glavi me i dalje bacao na pod sa istim pitanjem, razgovarala sam sama sa sobom noćima, toliko sam se plašila samoće. I onda sam sebi postavila ključno pitanje – da li je najgora stvar na svijetu ako nemaš stalnog partnera? Pa šta i ako ostanem sama? Šta ako ljubav nije nešto što mi je sudbina odredila? To pitanje u glavi koje me mučilo: “Šta ako ostanem sama?” je dolazilo na dnevni red mojih misli zbog situacije u kojoj sam se u tom trenutku nalazila – bila sam sama i usamljena. Broj prijatelja i poznanika je postao nebitan, a još manje bitni su bili ljudi koji su željeli upravo moju pažnju – JA sam bila usamljena. Možda ne sama, ali usamljena. To su ključne stvari koje čine razliku između “šta ako” i “pa šta ako”. Napokon sam otvorila oči i shvatila da ne možeš biti sama ako imaš sebe.
Zaljubila sam se u život
Prvi put u životu sam imala jasnu viziju budućnosti i šta od iste želim. Napokon sam shvatila koliko vrijedim. Prestala sam da budem osoba koja traži “samo da bude sa nekim” i shvatila da pristajanje na bilo šta i bilo koga nije rješenje. Svi smo mi ljudi od krvi i mesa koji trebaju nekog, ali to ne treba biti izgovor da pristaneš na nešto što neće u potpunosti da te usreći. Ne, nije bilo lako, ali došlo je vrijeme kada moj život više jednostavno nije bio usmjeren u pravcu traženja partnera. Upoznavala sam različite muškarce, ali prestala sam da ih gledam kao potencijalnu ljubav i ljubavnike. Postala sam žena koja sam oduvijek htjela biti.
Vjerujem da je sve bilo onako kako treba i da ne bi valjalo da je drugačije. Da sam kojim slučajem odlučila da se upustim u bilo kakvu emotivnu vezu, a prije nego sam postala svjesna toga šta sam i koliko vrijedim, mučilo bi me pitanje da li tog muškarca stvarno volim ili je tu samo zbog straha od samoće.
Sada, nakon svega što sam prošla, vidim razliku između odnosa u koji srljate zbog straha i veze koja je sama sebi svrha i bez ikakve napetosti. Naučila sam razliku između “poželjna” i “voljena” i više se ne pitam “a zašto da on mene voli?” već se pitam “zašto da me ne voli”? Samopoštovanje je najveći poklon koji sebi možete priuštiti. Meni je trebalo dugo, ali uspjela sam. Nema više usamljenih noći – neću ostati sama. Suđena mi je ljubav, jer čvrsto i iskreno vjerujem u nju. Možda nema odgovora na pitanje kada će doći, ali hoće. Putovanje zvano život ne može uvijek biti ugodno, mora da bude i loših stvari koje će nas naučiti nečemu. Loše stvari ojačaju. Usamljenost više nije opcija, jer ljubav će doći, prije ili kasnije. Život je da se živi. Život je da se voli.
