Četiri riječi iz ovog naslova su četiri moguća odgovora na birokratska pitanja u vezi s učestalošću vaših različitih seksualnih iskustava.
Tu, ispod MOJE kože, nalazi se MOJA maternica. Ne Škorina, ne Raspudićeva, ne Crkvina, a bogami niti mamina, tatina ili dečkova/muževa.
Nikada neću zaboraviti dan kad sam prvi put otkrila da sam trudna.
Sve je toga dana bilo relativno normalno, osim što se ja uopšte nisam osjećala normalno.
Abortus je definitivno TABU.
Nešto gubavo, zarazno i NedajBože stvar.
Obavezna društvena udaljenost i zabrane okupljanja kao mjere za suzbijanje širenja virusa korona takođe onemogućavaju održavanje protesta.
Iako sam imala šesnaest godina,
Iako nisam znala kako ću,
Zadržala sam bebu.
Ovoga puta ćemo da popričamo o abortusima, silovanjima, dlakama i feminizmu – pa ko nađe zajedničku nit, nek se javi.
Vlada Novog Zelanda najavila je izmjenu zakona o pobačaju iz 1977., prema kojoj će se prekid trudnoće odsad tretirati kao zdravstveno pitanje i ženin izbor, a ne kazneno djelo.
Živim u Hrvatskoj u kojoj postoji ‘institut’ prigovora savjesti. To u zdravstvu znači da zdravstvena radnica može odbiti pružiti zdravstvenu uslugu ukoliko se ta usluga kosi sa moralnim načelima te zdravstvene radnice koja treba pružiti tu uslugu pacijentici.
Ovo nije još jedan tekst u kome će o tome da li abortus treba da bude legalan. Ovo nije još jedan tekst u kome ćemo se svrstavati na bilo koju stranu. Cilj ovog teksta jeste da ispriča priče „običnih“ žena koje su morale proći kroz ovo iskustvo.
