Godine, 1919., moju sedmogodišnju baku je u ranim satima probudio njen otac. “Dođi da se oprostiš od svoje majke”, rekao joj je.
Doveo je nju i njenu braću i sestre u kuhinju, gdje je njihova majka ležala na samrti na kuhinjskom stolu. Soba, sto i donja polovina njene majke bili su preplavljeni njenom krvlju. Ovo je jedino sjećanje koje je moja baka imala na majku.
Bilo kakva pozitivna sjećanja bila su blokirana u tom trenutku.
Otac moje bake je ubio njenu majku vršeći ilegalni abortus. Nikada nije bio optužen za zločin. Nakon smrti svoje žene, zadržao je svoju mlađu kćerku i dječake. Poslao je moju baku da radi na farmi kod rođaka. Za njega je abortus bio neophodan rizik. Već su imali previše djece.
Godine 1919. u mnogim državama je bio ilegalno davati informacije o kontroli rađanja ili abortusu. Moja prabaka nije imala izbor kada je u pitanju seks sa svojim mužem; smatralo se bračnom dužnošću. To joj nije dalo pravo glasa kada je riječ o trudnoći. Njen nedostatak izbora ju je ubio.
Moja prabaka ima mnoštvo praunuka i pra-praunuka. Najmanje dvije od nas su imale legalan abortus. Imala sam jedva 18 godina, tek sam krenula na fakultet.
Abortus nije bio mučan; ostati trudna jeste. Jedva sam čekala da se oslobodim tog tereta. Tokom vožnje kući, nastavila sam da uzdišem sa olakšanjem i govorim: “Hvala Bogu da je gotovo.” Od tog dana koristim dva oblika kontrole rađanja (da, čak i tokom braka).
Moja starija kćerka nikada nije imala seks bez kontraceptiva. Trenutno, moje dijete je u panici nakon što je objavljen nacrt mišljenja Vrhovnog suda koji ukazuje na plan da se abortus zabrani. Njihovo zdravlje i život su suviše komplikovani da bi uspješno vodili trudnoću ili dijete. Ova nježna duša je u panici u ime svih plodnih ljudi sa matericama.
U razgovoru sa svojom djecom, morala sam da im obećam da ću, ako ovaj zakon bude donesen, formirati organizaciju koja pomaže ljudima da stignu do zemlje u kojoj je abortus legalan. Moje dijete ne može da spava jer brine o onima koji će propasti – onima koji će umrijeti zbog nebezbjednih abortusa. Moje dijete zna priču o mojoj prabaki.
Nikada mi nije bilo lagodno znajući da grupa starijih i srednjovječnih muškaraca može donijeti odluke lišavajući me prava. Na državnom i saveznom nivou, predstavnici vlade su uglavnom bijelci, uglavnom muškarci, i većina ima neke finansijske privilegije. To su uglavnom ljudi kojima nikada neće trebati abortus.
Veliki broj njih je, kada je bilo mudro donijeti takvu odluku za njihovu budućnost, plaćao svojim ženama da abortiraju u tišini. Plaćali su abortuse svojih kćerki. Ljudi sa moći to rade u Sjedinjenim Državama skoro od njihovog početka. Ipak, rade na tome da zabrane abortus.
Potpuno je jasno da ljudi koji su protiv abortusa ne mare za bebe ili osobe sa matericama. Da je drugačije, osobe sa matericama bi imale pristup odličnoj zdravstvenoj zaštiti i kontroli rađanja. Naša vlada bi obezbijedila da svaki član svake porodice bude dobro uhranjen i zdrav.
Djeca u sirotištima bi dobila dobro provjerena mjesta za život. Porodicama koje usvajaju bi bilo dato dovoljno novca da odgajaju ovu djecu. Sve osobe sa matericama imale bi pristup plaćenom porodiljskom odsustvu.
Bolovanje ne bi bilo ograničeno ni u jednom poslu. Korporativni rukovodioci na najvišem nivou (obično muškarci) ne bi zarađivali 1 000 puta više novca od svojih zaposlenih. Potpuno je jasno da su životi ljudi sa matericama i djecom zanemareni.
Početkom 20. vijeka, žene i djeca su legalno bili vlasništvo muškaraca. Dakle, mogli bismo razumijeti zašto su imali tako malo prava. Ono što me zbunjuje je ovo: zašto žene danas imaju tako malo podrške i slabu kontrolu nad sopstvenim tijelima?
Vraćanje vremena unazad neće pružiti utjehu ljudima koji su protiv abortusa. To će uništiti živote, porodice i rezultirati šokantnim brojem smrti žena. U 2022. niko ne bi trebalo da umre na stolu prekrivenom sopstvenom krvlju zbog neuspjelog ilegalnog abortusa kao što je to bila moja baka.
