Ovo nam je i dan danas urnebesno, ali ono što nije smiješno, retrospektivno, jeste koliko sam malo naučila svoju kćerku o pravim anatomskim nazivima dijelova tijela, pristanku i reproduktivnim funkcijama.
Provela sam godine pokušavajući da ovo ispravim, ali ipak, postoji još jedna stvar zbog koje se osjećam licemjerno dok priznajem: još nisam razgovarala sa svojom djecom o abortusu – iako sam ga imala.
Iako mi je najdublje stalo do reproduktivnih prava!
A pristup abortusu će uskoro biti nemoguć, možda za vrijeme čitavog reproduktivnog života moje djece.
Kako sada stoji, kao da zakonodavni orijentir Roe v Wade već ne postoji u mnogim dijelovima zemlje. Prve informacije koje POLITICO otkriva jesu da Vrhovni sud namjerava da u potpunosti sruši ovu presudu, odnosno pravo na abortus.
Dok ovo pišem gledajući svoje 9-mjesečno dijete kako mirno spava i razmišljam o svojoj starijoj djeci koja su u školi, ne mogu da ne razmišljam o tome koliko sam zahvalna za sopstveni abortus, prije toliko godina.
I nisam sama. Šest od deset žena koje su abortirale su sada roditelji, a polovina njih ima dvoje ili više djece.
Prije godinu i po dana pojavila su se neka prirodna pitanja kada sam rekla svojoj djeci da sam trudna i da će uskoro imati brata ili sestru. Kupili smo im knjigu koju nam je preporučio prijatelj, koja pokriva čitav period puberteta, seksa, seksualnosti, trudnoće i mnogih drugih načina na koje se stvaraju porodice.
Kada smo sjeli da je zajedno čitamo, moja djeca su bila fascinirana. Ali jedna kratka stranica o abortusu izazvala je nešto u meni. Da li sam zaboravila da to uključim u naše dosadašnje prilagođene uzrastu razgovore?
Kao i svaka milenijumska mama, počela sam da tražim odgovore na internetu. Pronašla sam, smirujući svoje strahove da sam čekala predugo, da je vrijeme za razgovor o abortusu kad god “mlada osoba počne da postavlja pitanja; kada odrasla osoba misli da je vrijeme da uvede temu; kada se to prirodno pojavi kao tema u školi ili u vijestima; ili kada će ga roditelj imati”.
Takođe sam razgovarala sa edukatorom o seksualnom zdravlju, Amy Lang, koja je objasnila da je realnost da su velike šanse da će vaše dijete odrasti i imati abortus, ili poznavati nekoga ko je abortirao. Jedna od četiri žene ima jedan abortus do 45. godine.
Razgovor o abortusu sa našom djecom na neutralan, naučno provjeren način pomaže im da se suprotstave obmanjujućem narativu koji stigmatizuje abortus i pomaže u odgajanju ljudi sa empatijom. Ako djeca postavljaju pitanja o nekoj temi, onda su dovoljno stari da uče na način prilagođen njihovom uzrastu.
Jedna od glavnih osnova ovakvih razgovora je odnos povjerenja sa vašim djetetom. Ako ste izbjegavali ovu temu i sada imate stariju djecu koja nikada nisu sa vama razgovarala o abortusu, važno je da prvo postavljate pitanja, jer možda su već dobili niz informacija od svojih vršnjaka i drugih izvora.
Bez obzira da li bismo mi lično ikada abortirali, svi mi možemo da odlučujemo o sopstvenim tijelima. Trebalo bi da imamo kontrolu nad svojim tijelima – šta se dešava, ko ima pristup, šta radimo sa njima.
Bez obzira na tuđe odluke, mi treba da odgovorimo sa ljubavlju i poštovanjem na njihove odluke.
Ukoliko se desi da Vrhovni sud poništi presudu, osjećam se uvjerenom da će moja djeca, kada budu spremna, biti naoružana znanjem i razumijevanjem za abortus kao pitanja ljudskog prava. Roditelji i staratelji imaju veliku ulogu u njihovom obrazovanju o disparitetima u reproduktivnom zdravlju, kao i činjenicama o abortusu.
Mislim na moć koju starija djeca imaju u interakciji sa svojim vršnjacima. Oni imaju ogromnu moć da se organizuju i zastupaju.
Nedavno sam šetala sa kćerkom po komšiluku, kada mi je postavila pitanje koje me navelo na razmišljanje, da li je spremna da započnemo sa temom? Da li je spremna da razgovara o tome?
Možda. Možda ne.
Prije nego što sam uspjela da ispratim ovu misao, ona se vratila pjevušenju: “Ne pričamo o Brunu”. Ne brinem više o pravom vremenu za razgovor. Znam da kada oni budu spremni, i ja ću biti.
