Orilo se u vrijeme kad nisam imala pojma o izborima: “Druže Tito, mi ti se kunemo”. Pjevali su mama, tata, brat i ja, ma nema ko nije. Pa pojede revolucija svoju djecu. Položila sam tu zakletvu i decenijama kasnije shvatila da sam skrenula sa puta.
Idem tako, idem, pa bandera. A sa nje me gleda neka ljudska pojava. Koja mi obećava bolje sutra. Pitam je koje rješenje nudi za nikad otvorena radna mjesta, za minimalne plate, mizerne penzije, maksimalne namete, koja je to čarobna formula kojom će nam otvoriti vrtiće, škole, profesore, sudije i ljekare učiniti nepotkupljivima, političare poštenima, a mene srećnijim stanovnikom Bosne i Hercegovine. Ćuti pojava i samo mi se smješka, ko veli, samo da prođu izbori pa ćemo lako.
Naiđe pas i zapiša banderu. Daje baba Rajki ogrjev, a to što se mrzla prethodne dvije neizobrne godine, ko te pita. I ne poklanja on njoj ništa, jer te cjepanice itekako imaju cijenu, baba će zbog njih morati da proda dušu đavolu. Otvara ambulante, kao da bolesnih do sada nije bilo, nanose neke lopte sportistima, valjda inače krpenjaču šutaju u 21. vijeku, hvale se novim prozorima, crijepom i desetmetarskim asfaltom, dok ostatak svijeta leti na Mars. Na Manjači, evo raj. Lijepa livada, čist vazduh, a vode na pretek. Diče se da će svima stići do 2030. godine.
A do tada, biće još glasanja, samo polako, parcelisano je koje se izborne godine ko pozdravlja sa suvom slavinom. Škole nezaustavljivo ostaju bez čučavaca starih i decenijama, čiste parkove, memlu, opajaće svaku zabit i kokošinjac, čupaju korov, samo njima ni herbicid ni sredstvo protiv tekutova ništa ne može.
Guraju u džepove, ma i po 50 maraka, taman da dijete u predizbornom vihoru spasiš od avitaminoze. Ako treba, ljekar će i preko reda da ga primi, jer na listi je, a preteklo mu letaka, pa će uzgred da ti ih tutne. O penzionerima mi je nekako suvišno. Nit’ je za smijeh, a vrijeme je za slavlje, nema plakanja.
Nabijeđeni u produžetak životnog vijeka, koji, ne samo da je prošao, već je najčešće kao govno prošao, i dalje vjeruju da će ih žvrljotina na glasačkom listiću dostojanstveno ispratiti na onaj svijet. Neću reći bolji. I ne prodaje samo Rajka dušu crnom vragu. Učiteljica se prvo pita čija je, po partijskoj liniji, pa ako stigne možda može da spomene i mater ili muža. Ni meso više ne treba znati tranžirati, ni hljeb ispeći, ni gradski autobus voziti, ako si na pravoj strani. Svakako se slabo ima za česte mesne izdatke, ko još može stalno gledati u plećku, nije svaki dan Božić.
Teško je biti sportski radnik, bez knjižice, nimalo lako umjetnik, neko ko bi pokrenuo vlastitu proizvodnju, razradio hobi. Nije se čuvar, redar ili bilo koja javna čivijica; nafrakana, ondulirana, sa produženim noktima i još dužim jezikom kratke pameti, uskurcobecala što je svrbi, već što je postavio vođa. Ne zna ni sam zašto je bitan, na korak od svoje radne stolice, al te svaki dan masira, na suvo.
Treba li ti veza da upišeš dijete u vrtić, da stigneš prije smrti na magnetnu rezonancu, da se zaposliš prije penzije? Treba li ti kum, brat, snajka, snajkinog brata kum da živiš kao čovjek? Možeš li išta bez da pripadaš nekoj liniji, nebitne tvrdoće, ako nudiš samo sebe, sa svim svojim kvalitetima, onim esencijalnim ljudskim? Šta će ti uopšte poštenje, znanje, trud, rad, odricanje, vjera, nada, šta će ti obraz, kad ga nisi pođonio?
Izbori su čudo. Ćopav prohoda, a nemušt progovori. I svi ti se lijepo smješkaju. A nemaju pojma ni ko si, nit’ brinu o tvojim problemima. Ne, neće baš biti ni novih radnih mjesta, još manje vjerujem u cunami obdaništa i novih školskih dvorišta, u bolje puteve, dok u eri života dodirom i senzora pričamo o kanalizaciji za sve i još dvadeset parking-mjesta.
Za njih si ti samo ruka više, još jedan potpisnik, čovjek bez identiteta, koji je zagubljen u vilajetu predizbornih obećanja. Ne, neće ti, obični čovječe, biti bolje. Nije prethodnih dvadeset godina, pa zašto bi sad? Jer, oni nemaju čarobnu formulu, oni, zapravo, nemaju nikakvu formulu. Oni se samo pljuju međusobno, dok gaze tvoje dostojanstvo. Oni samo naprđuju napamet naučene fraze. Nemaju oni pojma o BDP-u, investitorima, modernim tehnologijama koje bi trebalo da su se odavno uselile u tvoj podstanarski dom, na tvoje apstraktno radno mjesto, u nepostojeći apartman na moru, u automobil koji gledaš u stranim filmovima.
Jer oni znaju da je sve to što su nam naobećavali nedođija. Uostalom, njihova pusta obećanja su mjera normalnosti u normalnom svijetu. Polazna tačka za svakog nepismenog, polupismenog i onog željnog da zna više. A mi smo na tretmanu za marvu, dovoljnom za reanimaciju golog života.
Zato, nit’ vjerujem pojavama sa bandera, nit’ želim da osvanem na nekom plotu. Oni u koje bih možda i povjerovala, znam da će ih samljeti sistem, pa opet ništa od njihove septembarske retorike. Ostaću ista, baš kao i ti, i nakon ovih izbora, sa svim što imaš i nemaš. Zaboravi na zlatne kašike i pečene piliće. I ne, neće ti zaposliti dijete ako si se prodao za koju desetinu maraka, jer nema gdje da ga zaposli.
I dalje će iskvarcana gospođica biti prioritet u odnosu na tvoju doktorsku disetraciju u ocvalim cipelama, i poslije oktobra ćeš biti kokuz, baš kao što si za njih bio do septembra i do nekih sljedećih izbora, samo broj manje ili više na spisku, u glasačkoj kutiji. I dalje ćeš obijati vaskolike otužne redove, čekajući to bolje sutra, koje nikako da dođe. To malo bolje sutra.
Al’, ono postoji. Mora da postoji! Mora doći, jer u tome i jeste svrha svega i svih nas. Da utičemo i mijenjamo, da ne dozvoljavamo da nas lažu i zamajavaju. Da se borimo za svoj život, svoju djecu i svoju budućnost. Da ne vjerujemo u njihova olako izrečena obećanja, ali da znamo da ipak sve zavisi od nas, da smo mi jedini koji mogu da mijenjaju svoje okruženje i svoja osjećanja. Tom svojom žvrljotinom na glasačkom listiću, progutaću nebrojene predizborne laži, ali ni sve laži nisu iste. Neću dozvoliti da me samo zavede nečiji osmijeh, parola ili isprazni poklič.
Neće mi biti bolje poslije ovih izbora, ali ću birati neko bolje sutra, za svoje dijete.
Autorka: Jelena Pralica, novinar Nezavisnih Novina
