Ima tih odluka u životu koje na papiru izgledaju jednostavno. Kao da je dovoljno pet minuta hrabrosti i jedna poruka poslana u pravom trenutku. U stvarnosti, za neke rezove treba godina dana. A za neke samo pet sekundi. Nisam jednom bila u tim situacijama. Mijenjala sam poslove, adrese, odnose. Nekad sam odluke donosila naglo, gotovo impulzivno. Nekad sam ih vagala osamsto puta i gledala iz četiristo trideset i sedam kuteva, kao da ću pronaći onaj jedan koji će me poštedjeti boli. Posao mi je, recimo, uvijek bilo lakše promijeniti nego partnera. Čak i onda kad sam na poslu bila manje nesretna nego u vezi. Lakše mi je bilo povrijediti poslodavca nego osobu koju volim. Ili sam barem mislila da volim.
Iako je odluka ispravna ne znači da je bezbolna
Predugo sam razmišljala kako je drugima umjesto kako je meni. Znam otkud to dolazi. Znam kada je počelo. Znam i kako mu doskočiti. Terapija te nauči da vidiš obrasce, ali te ne poštedi osjećaja. Odluke danas donosim brže nego prije. Rezovi su čišći. Manje čekam da nešto trune do kraja.
Ali to što je odluka ispravna ne znači da je bezbolna.
Ono što me svaki put iznova šokira jest pad energije nakon što konačno napravim ono što sam dugo znala da moram. Prekineš odnos koji te guši. Otiđeš iz situacije u kojoj si stalno bio na oprezu. Mjesecima, možda i godinama si u stanju borbe ili bijega. Uvijek spremna na objašnjavanje, smirivanje, popravljanje, prilagođavanje.
Tijelo ti je u pripravnosti. Srce lupa, mozak radi prekovremeno, emocije su napete kao žica. I onda prerežeš. I očekuješ vatromet. Očekuješ nalet snage. Olakšanje. Euforiju. Povrat sebe. Umjesto toga, potoneš. Gubitkom onoga što te trovalo ne osjetiš polet nego prazninu. Kao da je netko ugasio motor koji je radio na prevelikim okretajima. Shvatiš da si toliko dugo bila u napetosti da ti je to postalo normalno stanje. A kad napetost nestane, tijelo se jednostavno sruši. Nije to tuga za onim što si ostavila. To je iscrpljenost. To je živčani sustav koji napokon dobije signal da je opasnost prošla pa se usudi pasti. To su mišići koji popuštaju. To je mozak koji više ne mora smišljati scenarije i obrane. Zato ležiš. Zato nemaš snage. Zato ti je teško izaći iz kreveta iako si napravila nešto hrabro.
Iscrpljena jer se oporavljam
Paradoks je da sam tek nakon odlazaka koje sam sama inicirala osjetila koliko sam zapravo bila umorna. Ne od njega. Ne od situacije. Nego od sebe koja je stalno bila na straži. I tu dolazi onaj dio o kojem se manje govori. Nije svaka slabost znak da si pogriješila. Nije svaki pad energije dokaz da si trebala ostati. Ponekad je to samo tijelo koje napokon smije odahnuti. Ja sam ovaj put znala da odlazim jer biram sebe. I opet me iznenadilo koliko me to koštalo. Ne u suzama, nego u umoru. U danima kad nisam imala snage ni za što osim za disanje. Ali razlika je ogromna. Prije sam bila iscrpljena jer sam se borila da nešto opstane. Sada sam iscrpljena jer se oporavljam. I to je cijena koju sam spremna platiti.
Do idućeg puta, ako vas nakon ispravne odluke ne dočeka vatromet nego tišina i umor, ne paničarite. Možda niste slabi. Možda ste samo prvi put nakon dugo vremena sigurni.
Zagrljaj,
A.
