“Kolarica, ti imaš super tijelo, ali facu onako, baš i ne.”.
Ne mogu, a da se danas ne sjetim pokojne Milice, svoje prve susjede koja nikad nije vidjela more. Jednom se vozila s obitelji u neko mjesto na obali, iz rodne BiH u Dalmaciju, ali ona nije niti jednom za svog života vidjela more.
I dalje mi nije jasno kako sam tu, u ovom našem stanu, a ti nećeš otključati vrata i ući. Promijenila sam skoro sve u stanu, bacila većinu starih stvari, tvoje odjeće gotovo da više nema…
Tu, ispod MOJE kože, nalazi se MOJA maternica. Ne Škorina, ne Raspudićeva, ne Crkvina, a bogami niti mamina, tatina ili dečkova/muževa.
Možda nije najbolje vrijeme za to reći ili napisati, ali ja zapravo uživam u ovoj tzv. izolaciji. Toliko mi je lijepo da me ponekad bude sram što je tako, ali jest i zbilja bih da mi tako bude što dulje.
Jedna od stvari koje sam si dugo priželjkivala, a nisu bile moguće s obzirom na način života, posao i obaveze je da idem ranije spavati i da se ranije budim.
“Ne znam kako krenuti.”
“Nikako da krenem.”
“Čekam da se pokrenem.”
“Ne znam odakle uopće početi.”
Nedjeljno jutro prije nekoliko nedjelja. Ljeto je i vruće, ali ne smeta mi, opuštena sam. Razvlačim se po krevetu, istežem, prolazim prstima po svojoj koži i skidam nepotrebne slojeve odjeće i tkanine.
Vruće je i muka mi je na toj temperaturi imati išta na sebi, bezbrižna sam i razbuđujem svoje tijelo. Prsti su se preselili već nekoliko puta s lica i kose, na grudi i vrat. Dolazim sebi.
Dogodi li ti se ikad da ostaneš bez teksta zbog nečega što bi trebalo biti normalno? I dalje je normalno, ali je to postalo toliko rijetko, da zastaneš i pomisliš da sanjaš.
Ponovno živim nedaleko željezničkog kolodvora i gotovo svakodnevno gledam peron na kojem sam nekad isplakala more suza. I onih sretnih i onih nesretnih.
