Svi bismo bili ovakvi ili onakvi, nabijamo si kriterije do u nebesa, pumpamo si ego većinom virtualnim putem, borimo se i vičemo… Također virtualno.
Tužno je to, ta borbenost koju sam zadnju spomenula, ona kao da ne postoji u opipljivom svijetu. Sve neki junaci, galamitelji, pokretači bunta i anarhije, a na ulici nikoga. Iz kauča i ja mogu na Mars, dovoljno mi je da imam neograničen internet i neograničeno puno slobodnog vremena. Ma, ako mi se hoće, otići ću u taj Svemir dalje nego itko od svih mojih prijatelja s interneta.
I urlat ću protiv ovoga ili onoga, borit ću se za pravdu, ali mrdnut guzicu s fotelje neću.
I ja sam takva. Ne izlazi mi se na prosvjed ako bude samo šačica ljudi, ne ide mi se na parade jer mi se gadi gledati to kasnije na svim društvenim mrežama i ne želim biti dio tih “internetskih posvuduša”. Ali onda lajkam te iste fotke i videe, podržim što je netko izašao van pa makar samo da se poslika i da kasnije broji lajkove. Ono, bude mi iskreno drago jer su mi poznanici izašli podržati reforme, parade, bunt, nema veze što ih je malo, ja iz svoje fotelje budem ponosna što se netko maknuo iz stana.
Poslije su svi nezadovoljni koliko je malo ljudi izašlo, kako se ništa nije promijenilo, kako je sve isto k'o i lani. Nezadovoljna budem i ja. I napišem to javno kako mi se povraća jer se nikako ne možemo izorganizirati, pomaknuti s mjesta, prekinuti gluposti koje nam nameću… Ali sve to napišem s kauča. Ili s wc-a, kako kad.
Daj hodajte za ljude koji kopaju po kontejnerima. Ili za žene koje tuku iskompleksirani muževi. Ili za djecu u domovima. Ili za penzionere koji žive od 100 eura mjesečno….
— Ana Kolar (@kolar_ana) May 20, 2018
Jaka sam na internetu, ali sam i prokleto dvolična. Nenamjerno, okrivit ću utjecaj društvenih mreža za to, ili moj ego koji žudi za pozornošću, ritvitovima, šerovima… Sve mi je to bitno, ja bar priznajem. Ali ne bih sad unajmljivala neki prostor, organizirala grupu od par tisuća ljudi, možda čak i u više gradova jer nemam vremena za to.
Uvjerila sam samu sebe da nemam niti vremena niti mogućnosti, ali mogu pljuvati po onima drugog uvjerenja koji su ipak uspjeli organizirati neki marš, prosvjed, nešto.
Ne, ne slažem se s onim u što oni vjeruju ili su ih naučili da vjeruju. Da, mislim da većina ljudi na raznim skupovima uopće ne zna zašto je tamo, glavno da dobiju besplatan obrok, majicu i zastavice. I da kasnije skupljaju lajkove. Kužiš, oni su čak izašli iz svojeg doma i pokupili lajkove, pobijedili su i na realnom i na virtualnom terenu.
A ja… ja ću samo i dalje tvitat iz udobnosti svog doma, tramvaja, posla… Neću napraviti ništa kako bi se situacija promijenila. Gledat ću samo svoje dupe i urlat na druge.
I žderat ću se kad se promijene stvari nagore. Umirat ću od straha za sebe i svoje prijatelje, rodbinu i ostale bliske ljude budu li uveli ovo ili ukinuli ono. Ali opet ću biti jaka na internetima. I glasna, divit će mi se ljudi kako sam pametna, sarkastična i u pravu. Možda čak i odlučim izaći na neki skup za koji mislim da vrijedi truda obući se i otići u realan svijet među ljude. Neki skup koji je netko organizirao jer mu je puna kapa sranja koja nas okružuju. Netko tko je bio glasan na oba fronta i noćima nije spavao nego je raspisivao rasporede, vremena, popisivao ljude, unajmljivao prostore… A ujutro vjerojatno ide na posao. Takav premoren i s podočnjacima koje si je nabio zbog eventualne pobjede u realnom svijetu.
Ja noći provodim pobjeđujući u virtuali. I imam podočnjake kad isto tako ujutro krenem raditi.
Nebitno je tko je kriv za ovo što sam postala i kako živim u društvu u kojem živim, poanta je da se ne ponosim svojim galamljenjem unutar četiri zida i, još gore, unutar sebe. Razdiru me nepravde, a ne poduzimam ništa pa me razdiru još i više. Neka mi, kad ne želim maknuti guzicu iz stana.
A ti? Gdje si ti glasan i borben? Je li ti udobno u fotelji?
Do idućeg puta,
Zagrljaj,
A.
