Srećom, ne patim od nesanice, ali moderno doba, internet, svakodnevni multitasking i previše obaveza upropastili su mi san. Ali, ajmo iskreno, nisu sve te stvari krive nego ja sama.
Ima perioda kad se discipliniram. Gasim sve u određeno vrijeme, složim si raspored spavanja, promijenim prehranu, kreiram si ugodan ambijent za spavanje i svašta nešto što mi godi. To je onda raj, doslovno RAJ. Ali, sve što je lijepo kratko traje, jel?
Da. Zato je moja potreba da si upropastim nešto što mi je krucijalno za funkcioniranje puno dugotrajnija.
Kad vidim da je “voda do grla”, “dignem ručnu”, sredim se, udaljim i… Doslovno odem iz države. Ili barem grada. Posvetim se sebi makar na dva dana i… Naspavam se.
Nedavno sam provela desetak dana u Italiji u sklopu jednog međunarodnog projekta, okružena manje ili više (ne)poznatim ljudima, sa striktnim rasporedom obaveza i predavanja. I spavanja.
Svako jutro bez iznimke, najčešće na engleskom jer su sve stranci, dočekalo me pitanje: “Kako si spavala?” – ili pak: “Jesi li dobro spavala?”. Odgovorila sam svaki put, ali nikad nisam postavila isto pitanje nekom drugom. Jer nemam tu naviku.
Nikad u životu me nitko u mojoj obitelji ili od mojih bivših dečkiju, prijatelja ili bilo koga s kime sam negdje provela noć nije pitao kako sam i jesam li dobro spavala. Ovdje su me, ali i svaki put na projektima, ljudi iz raznih kutaka svijeta pod normalno to pitali.
Moj mi je razum govorio da se radi o običnoj kulturološkoj razlici i poštapalici te da nije moj problem što ja ne pitam, već da svi oni “lažu” i da im taj upit dođe kao neki pozdrav za dobro jutro.
Nije meni vrag dao mira pa sam jedan dan rekla da nisam dobro spavala, da sam imala noćne more (inače čest slučaj) i da mi fali sna. Nije trebalo proći puno vremena kako bih na licu tih ljudi uočila iskrenu zabrinutost. Oni iskreno brinu i stvarno žele znati jesam li napunila baterije i mogu li normalno funkcionirati.
Osjećaj da netko bezuvjetno i nesebično brine za tebe, neprocjenjiv je. Iako većinu od tih ljudi neću više nikad vidjeti ili ću ih vidjeti samo putem interneta, gotovo svakodnevno me pitaju kako sam, kako spavam, je li sve u redu. I ja pitam njih. Jer mi je stalo. I jer su me naučili da uzvratim istom mjerom i iskreno.
Neki dan mi je frendica pričala o svom iskustvu s nekim dečkom i općenito kako su se dopisivali, viđali i kako je tekla njihova priča od niti mjesec dana.
Negdje pred kraj njihove ajmoreć veze poslala mu je najobičniju poruku, bez skrivenih namjera: “Kako si?”. I odmah rafal na nju da što ga pita kako je, da kako se usuđuje, da zašto ga to uopće pita i što time želi postići. Dobro da ga nije pitala kako je spavao jer bi ovaj vjerojatno pomislio da ga ustvari pita je li spavao sam.
Dok sam ju slušala sjetila sam se iskustva s projekta i svoje reakcije na činjenicu da netko pita jesam li dobro. Ni prijateljičin bivši ni ja nismo naviknuti na osnovna pitanja. Nismo naviknuti na brigu. Svako zadiranje u naš privatan prostor, misli i osjećaje, doživljavamo kao napad i onda se branimo.
Blokiramo odgovore ili ih dajemo tek površno, kao: “Ma, dobro sam. Da, da, sve je u redu.”. I najčešće ne pitamo kako je taj drugi ili pristojno vratimo isto pitanje samo zato jer su nas podsjetili na to, inače se ne bismo niti sjetili.
Usuđujem se reći da taj dečko i ja nismo jedini koji smo “hladni” i kojima je ta opća briga koja bi trebala biti nešto normalno i prirodno zapravo potpuno čudna i rijetka. Gotovo uvijek to zamjenimo za kurtoaziju, poštapalicu ili nedostatak tema u razgovoru, a ne vidimo kad se radi o iskrenoj brizi i zanimanju o našem stanju.
Kad te netko pita kako si, glupo je uvijek odgovoriti da si dobro samo zato da ne bi zamarao nekoga. Koliko puta si sam izrekao, ali i čuo, nešto u stilu: “Dogodilo se to i to, nisam najbolje, ALI NEĆU TE ZAMARATI S TIM! IMAŠ DOVOLJNO SVOJIH PROBLEMA!”
Previše puta, jelda? Jednostavno je, ako imaš osjećaj da nekoga opterećuješ svojim problemima, vjerojatno imaš posla s krivom osobom ili ti sam nisi načistu s vlastitim problemima i ti si zapravo taj koji je opterećen odnosno ne želi se dodatno opterećivati. Probleme je lako držati unutra, gdje ih nitko ne vidi i ne čuje. Tamo gdje su apstraktni, a ti ih govorom konkretiziraš.
Kako si?
Kako si spavao/la?
Odgovori iskreno jer iskreno te i pitam.
Do idućeg puta, zagrljaj,
A.