Put kojim idemo, često ubeđeni da znamo kuda, meni izgleda tužno.
Kako drugačije opisati tendenciju da se čudimo svemu što je prilično normalno?
Ako njeguješ cvijet – raste. Ako ga ne zalijevaš – vene. Ako staviš previše pesticida u zemlju sve trune.
Pesticidi su političari, mediji, starlete, samodopadljivost, mržnja, glupost, folk… svi smo nekad bili cvijeće.
Kada je sve gotovo, otkrivaš da nikada ništa nije slučajno…
Početkom avgusta 2012. sam dobila jedan mejl. Obaveštavaju me da postoji osoba kojoj bi odgovarala moja krv, jer osoba boluje od bolesti koju moja krv može (iz)lečiti.
Ljudi se menjaju i to je u redu. Prestanu da ti se dopadaju, ali ih i dalje voliš. I to je u redu. Nisi kriva. Neka mimoilaženja se dešavaju bez ičije krivice. Samo se dese. Pusti to!
Ovih sam dana u mislima drugačije nego inače. Postavljam si pitanja na koja odgovaram odmah. Ne odugovlačim. Promatram svoje zaključke i odluke.
‘U moje vreme toga nije bilo’ rečenica je na kojoj je odrasla moja generacija.
Nakon što objave vjeridbu i saopšte datum vjenčanja, mladi parovi dobijaju pregršt savjeta. Prijatelji, rodbina i potpuni stranci nalaze za shodno da sa njima dijele različite mudrosti o dugom i srećnom braku.
Shvatila sam koje stvari moram popraviti i na koji način. Sigurno ćete se pronaći u nekima od njih.
Pomirila sam se s tim da ću ostarjeti sama. Uvijek sam se zamišljala sama. U mojoj kućici u cvijeću nema prostora za muža i djecu. Možda sam baš takvim mislima tjerala ljude od sebe. Možda sam takva jer nisam dobivala dovoljno pažnje kada sam bila mala.
