Naćulila je uši da čuje svoju tišinu. Razbudila je uspavanu suštinu koje je postala svjesna.
Odjednom je čula: “Malena, vrijeme je”.
Shvatila je da je našla vrata koja treba otvoriti da udje u svoje snove i napokon ih počne živjeti.
Vrata su bila odškrinuta. Ušla je.
Skinula je etiketu sa svoje duše. Zaplesala je nasred ulice ples koji je istovremeno bio i javni i privatni čin. Prestala je organizirati zabave koje su služile da prikrije tišnu. Vratila se sebi. Postala je otporna na aplauze. Nikada je nije činilo sretnom masovno odobravanje koje se mjeri intenzitetom tapšanja ruku drugih ljudi. Znala je da će biti briljantna, izuzetna i sretna onda kada sama sebi bude aplaudirala, a ne kada je u skladu sa cjelinom sa društvom u kojem živi. Otjerala je zauvijek nezadovoljnog duha koji je nekada obuzimao.
Prestala je nalaziti izgovore za tuđe bahate nepromišljenosti. Sanjala je onako kako se sanjaju prave ljubavi. Prestala se trovati nezdravim mislima. Ispeglala je bore mrštilice.
Izašla je na ulicu i zagrlila prvog prolaznika kao da joj je zadnje. Poslala je cvijeće nepoznatim ljudima na adrese koje je izabrala slučajno, sa porukom: “Nekada moraš da odeš od drugih ljudi da bi se vratio sebi”.
Izradila je sve fotografije kojima joj je Adi zatrpavao inboks od kako se preselio na Bali. Isprva su joj te fotografije bile super zanimljive, a poslije mu je pisala: “Brate, smaraš”! Napravila je izložbu tih fotografija u svome haustoru i zatrpavala Adijev inboks doživljajima i komentarima komšija.
Oprostila je sebi što se ostavljala zbog ljudi u kojima je bila politika nezamjeranja, prilagođavanja i ulizivanja nekom tamo samo zato što “ima leđa” ili je udata za doktora ili je sin nekog rukovodioca, pa će im možda nekada valjat”.
Na pitanje komšinice Jasne: “Ljepotice, šta ima”? Odlučila je da joj uljepša dan i ispričala joj je jednu od svojih velikih tajni iako je znala da je to kao da CNN napravi satelitski snimak.
Iz stana je izbacila sav namještaj, vaze, ukrase, suđe i ostale stvari za uređenje doma koje je našla bježeći u tuđe enterijere koji su plasirani na društvenim mrežama, u život gdje se zameo trag onoga što je ona.
Kada je dobila temperaturu dozvolila mu je da dođe. Nije je bilo briga što izgleda kao da je došla sa sopstvene sahrane. Blijeda k’o krpa, sa podočnjacima, helankama puknutim po šavovima i različitim čarapama na nogama predala se njegovim poljupcima u oznojenu kosu na vratu. Prepustila se njegovim rukama koje su je odnijele u kadu i okupale kao malo dijete. I onda joj stavile obloge na noge od domaćeg jabukovog sirćeta.
Knjigu je čitala na klupi, sa mjesta s kojeg se cijeli grad vidi i jela paradajz k’o jabuku, a podlakticom je brisala sok sa brade.
Odbila je biti apaurin u formi prijateljice čije su nus pojave jalove ideje.
Novu godinu je odlučila slaviti u septembru jer ona što se slavi u januaru joj je oduvijek izgledala neuvjerljivo.
Tamo u starom dijelu grada gdje voli sjediti sama i uživati u kariranom ambijentu kada god bi naručila sok od borovnice konobar bi joj donio od ribizle. Ribizlu nikada nije popila, ali uredno bi je platila. Taj nesporazum je izbjegavala tako što bi naručivala nešto drugo. Tog dana je popila borovnicu, a uredno vratila ribizlu.
Napisala je mejl Edi Vederu. Priznala mu da je bila zaljubljena u njega i da se na njegov glas rasipala k’o iglice sa jelke. Zahvalila mu se za sve pjesme uz koje je pila inspiraciju koja joj nije dozvoljavala da bude pomirenost sa kojom mnogi pristaju da živi istruhnu.
Osjećala se dobro, a to joj je bilo i najbitnije. Znala je da osjećati se dobro sa samom sobom je igra velikog uloga i da to nije za slabe.
Oblačilo se i mirisalo na pljusak kada je sa prijateljicom pila kafu. Odjednom joj je prijateljica rekla:
“Promijenila si se”.
Osmijehom većim od Džokerovog joj je odgovorila:
“Jesam’!
Ispitivački je posmatrala prijateljicino lice. Ali nije vidjela nigdje tragove uzbuđenja, sreće, znatiželje, svježine, daha, otvorenosti, radoznalosti. Lice joj je bilo hladno, blago zabrinuto sa dozom neodobravanja. Iako su govorile istim jezikom značenja su se nekako pomjerila i ispreturala kao košulja koja je bačena na otkuhavanje i centrifugu, nikada više nije ista.
Osjetila je neku tegobu u sebi. Znala je da je to upozorenje od nekog ili nečeg u njoj samoj da nije dobro. Taj osjećaj dugo nije imala u sebi. Morala je nešto promijeniti da bi to nestalo. Uz izgovor da će nevrijeme, predložila je prijateljici da idu kući.
Izašla je na svjež vazduh, duboko je udahnula i izdahnula i krenula kući pješke. Vjetar je imao oslobađajući efekat.
Na putu do kuće pitala se da li je to što živi osjećaj da joj uvijek bude dobro sa samom sobom crv što truje njena prijateljstva. Ponavljala je: “Promijenila si se”. Da li promijenila si se znači postala si sebična, pitala se.
Fotografija je promijenila izgled novina. Tehnologija je promijenila našu svakodnevnicu. Vrijeme je promijenilo običaje. Radikalne ideje su promijenile svijet. Slika promijeni izgled prostorije. Detalj promijeni odjevnu kombinaciju.
Zašto se sitematski prešute ovakve promjene ili jednostavno se prihvate?! A kada si autor životne priče i pišeš poglavlja koja ti se dopadaju uvijek se nadje neko blizak kome se ne sviđa fabula.
Došla je kući. Nakon dužeg vremena registrovala se na Fejsbuk. Prvo što je vidjela na zidu je video pod nazivom “Promijenila si se”. Neko od njenih prijatelja je to podijelio. Pretrnula je. Kliknula je na video. Prekrasna dama u videu je rekla:
“Kada vam neko kaže da ste se promijenili, to znači da više niste ono što taj neko želi da budete.”
Odjavila se sa Fejsbuka, pustila Parl Jam MTV Unplugged, uzela daljinski umjesto mikrofona i zapjevala zajedno s Edijem taktove muzike koja svira unutar nje, a ne maršira u ritmu društva.
