Sagledavši svoju dvogodišnju vezu shvatila sam da pored sebe nemam odraslog i zrelog muškarca od nepunih 36 godina, kako bi se iz njegove lične karte dalo zaključiti. Ono što pored sebe imam je slinavi dječak od pet godina koji je upravo zaljepio na moju suknju sladoled koji sam mu kupila samo trenutak ranije da bi konačno prestao cmizdriti.
Ne mogu da se ne zapitam – „ Jesam li se smuvala sa trogodišnjakom zapravo?“ odnosno „Da li je moj momak izrastao u klinca?“ i „Kad se tačno pretvorio u razmaženo derište?“. Ne, mi nismo par koji ima djecu tako da otpadaju opravdanja u smislu „Zahtijevam pažnju koliko i naša novorođenu beba“.
Neeee, neee. On je sam došao na ideju da teatralno odmaršira ako kažem nešto što mu nije po volji. Znači li to da sam ga ja razmazila? Znači li to da sam ja u njemu probudila razmaženog Malog princa koji razbacuje stvari po plaži? Kako smo tačno postali majka i sin i gdje je onda njegov tata?
Prije nego dovedem sebe do ludila razmišljanjem podigla sam glavu iz vode. Požalila sam se drugaricama koje su mi potvrdile da se i u njihovoj okolini dešava nesto slično.
Žene u 21.vijeku usvajaju svoje momke i vaspitaju ih! Ovom prilikom neću se ostvrtati na njihove prave majke koje su nam u nasleđe ostavile svoje dječake. Ovom prilikom govorim o našem međuzavisničkom odnosu. Mene i mog malog dječkića. Ipak Bože hvala ti sto nisam jedina, silom prilika samohrana majka svog životnog partnera.
Španska serija, neko bi pomislio. Slažem se u potpunosti, drama i patetika. Drame koja je osnova svake dobre sapunice, ima u izobilju. Drama, srednje ime mog petogodišnjaka. Ne mozete zamisliti kojom brzinom se moj sinčic mršti ako mu kažem nešto što nije po volji npr. da se izuje u predsoblju jer ostavlja blatnjave tragove za sobom. Kako sladak izraz lica napravi kad stisne okice i ustašca i otrči na drugi kraj stana. Mog stana. Kad se sjeti te činjenice, onda izleti iz kuće bez pozdrava i osvrtanja. A kad istrči na ulicu takav moze ga auto udariti… brinem se ja. Kad ne bih znala za bolje, ja bih potrčala za njim i vikala stani (sine) Janko!… I pristala da odigram glavnu žensku ulogu u njegovoj tragikomediji. Opet. I opet. Radila sam to toliko puta, priznajem.
A tragikomičnih situcija je mnogo. U početku se drama odvijala između četiri zida (mog stana). Ukoliko prihvatite igru svog sina (kao što sam ja) budite sigurne da ce vam pravu predstavu prirediti i pred drugim ljudima, kad tad. Baš kao pravi razmaženko kojem odbijate kupiti dvanaestu igračku tog dana, počne se batrgati, gicati i koprcati sve u kombinaciji sa odašiljanjem pasivne agresije.
Moj sin je kod mene stvorio uslovni refleks. Ako uradim nešto što mladiću nije po volji, počinju buka i bijes. Ja se pecam istoga momenta, grizem mamac, trčim za njim i poklanjam mu svu pažnju I energiju. Nesrećna sam dok on ne bude srećan, izvinjavam se i ponižavam dok mi on ne oprosti.
Da ga ne izgubim, jadna ja. Meni dobro, njemu dobro. Shvatila sam da nešto nije u redu tek kad me je drug pitao “Zašto se tvoj momak ponaša kao da ima 5 godina”? Uh, vjerovatno zato što mu ja to dozvoljavam. Shvatila sam ja to mnogo ranije ali nisam imala hrabrosti da priznam.
Sad priznajem pred cijelim svijetom, da, u nezdravoj sam vezi sa čovjekom koji se ponaša kao dijete. U vezi sam sa Petrom Panom, i to vrlo disfunkcionalnoj. A nije ni čudo što se ponaša kao dijete jer on i živi kao dijete. Pravi posao nema, dnevne obaveze nema, ozbiljan višak slobodnog vremena ima, roditelje u čijem stanu živi ima. Za njega je život igra. To je lako lijepo u njegovoj zemlji nedođiji sve dok ne dođe do sudara sa stvarnošću. Sa onom stvarnošću koja ne nudi nikakvu zajedničku budućnost za nas osim ako je ja ne stvorim.
Jasna, prestani da praviš gluposti, nisi ga rodila i ne treba da ga vaspitavaš. Jos manje treba da ga trpiš i titraš mu. Čovječe, šta će ti momak ako ćeš da mu brišeš pozadinu? Ako želiš dijete rodi ga… nekome drugome. A ne želim.
Očito želim da živim u toksičnom odnosu gdje ću ja biti ta koja povlađuje i po potrebi izigrava strogu mamu. A on će biti moja žrtva, jadan on kako se ja to ponašam prema njemu.
Kakva bolesna kombinacija… kako mi je tačno uspjelo da mi se život pretvori u bolest? Šta sa mnom nije u redu?
Odgovore za ovakve probleme potražiti u porodici. Ne u ovoj koju sa stvorila sa svojim maloljetnim dečkom vec u primarnoj porodici i atmosferi koja je vladala u njoj… A možda je ipak do njih, Balkanaca, i do njihovih brižnih mamica…?
Za početak, poslaću sina nazad njegovoj pravoj mamici…
