Žene su bića sklona romantičnim predstavama stvarnosti.
Iako nas život demantuje nebrojeno puta, mi iznova i iznova zamišljamo neku bajkovitu verziju naše budućnosti, nekog koga smo čekale cijeli život, ko će nas voljeti beskrajno, uvijek biti tu i uz koga će svi naši problemi nestati.
Ljubav je vrlo komplikovan osjećaj napravljen od puno sitnih “sastojaka”, od kojih nisu baš svi lijepi i krasni.
Amanda Oleander je umjetnica iz Los Angelesa koja ljubav i svoju vezu nastoji prikazati na što realniji način.
Ponovno živim nedaleko željezničkog kolodvora i gotovo svakodnevno gledam peron na kojem sam nekad isplakala more suza. I onih sretnih i onih nesretnih.
ČVRSTO vjerujem da u naš život ljudi ulaze s nekom svrhom i razlogom.
Ljudi se sastaju i rastaju, a lajfkoučevi savjetuju da se iz svakog odnosa iznese neka pouka.
Žene se jednako kao muškarci plaše lošeg seksa, činjenice da će se on u jednom trenutku pretvoriti u rutinu i da će postati „odrađivanje“.
Tražiš normalnu vezu i normalnog dečka. Normalno. Šta je to normalno?
“Želim da znaš sve o meni.” – rekao mi je.
“I ti o meni.” – odgovorila sam mu.
Kao i uvijek, sve u najboljoj namjeri, iz zaljubljenosti, iz ljubavi, u nadi da će sve biti divno što dulje. Zajebali smo se.
“Kako znaš da neće i tebe prevariti?”, pitali su me. A pitala sam i ja neke. I nikad nisam znala odgovor na to pitanje.
Bliske rodbinske veze nam daju rođake i rodice koji su nam bliži i od tetaka.
Što sam starija to češće, nekad i naglas, postavim pitanje: “Kad će postati lakše?”
