Ako sam ništa, a ako želim biti sve, moram se prestati zadovoljavati sitnicama. Ako sam nešto, a ako želim biti sve ono što doista jesam, moram prestati govoriti da je teško. Moram prestati osjećati težinu. Moram se prestati igrati vlastitim osjećajima. Moram se prestati držati za stvari koje mi ni ne trebaju. Trebam prestati shvaćati stvari na način na koji se stvari ne shvaćaju. Nekada trebam prestati pokušavati shvatiti. Nekada moram shvatiti da ne shvaćam. Ne želim da mi se godina pretvori u jedan beskrajan dan. Ne želim se svakoga jutra umivati istim rukama. Ne želim da ista voda teče iz moje slavine i ne želim osjećati pritisak koji si sama stvorim.
Na ljeto sam počela uviđati stvari i situacije pred kojima sam prije zatvarala oči. Promatrala sam ljude oko sebe i nisam htjela biti dio njihovog svijeta. Cijelo sam ljeto bježala s mjesta na mjesto. Najveći sam mir osjetila kada sam bila sama. Bila sam sekundu od toga da si pružim ruku i priznam da već neko vrijeme ne znam tko sam i što želim. No, ponovno sam odlučila prevariti vrijeme, prevariti sebe, uzeti torbu i otići negdje gdje ta sekunda ne postoji. Pred kraj ljeta odlučila sam se preseliti. Moj mi je novi dom donio nove misli i šansu da počnem ponovno. Tada sam si, konačno, priznala da sam užasno povrijeđena. Prekidi bole. Ja nisam bila izuzetak. U trenutku kada sam to izgovorila na glas, osjetila sam ogromno olakšanje.
Bio je četvrtak. Moje društvo iz Novog Sada i ja otišli smo na koncert. Na povratku do mog novog doma priznala sam prijatelju da sam povrijeđena. Te su me riječi oslobodile. Nikada se nisam smatrala osobom koja će takve stvari držati za sebe. Nikada prije nisam bila takva. Tada sam shvatila da smo mi ljudi nestalni. Počela sam stvari gledati drugim očima. Bilo mi je jasno da je za svaki prekid potrebno dvoje – bez obzira na to tko ostavlja. Shvatila sam da sam radila neke stvari krivo. Nisam više bila ljuta. Voljela sam nas. Htjela sam svom bivšem dečku reći da će sve biti u redu. Htjela sam mu reći da više nisam ljuta i da smo sada konačno slobodni.
Sve je bilo lako. Riječi su imale samo jedan smisao. Ovo je ljeto bilo jedna velika avantura. Nosila sam sa sobom sve ljude koje sam upoznala. Od svakog sam nešto naučila. Nosila sam sa sobom uspomene na najbezbolniji način. Kraj ljeta donio mi je neopisiv mir. Moj me novi dom činio zahvalnijom i boljom. Voljela sam što mi do prve trgovine treba deset minuta hoda. Voljela sam što sam se usudila otići u nepoznato. Voljela sam što mi nije bilo teško živjeti s ljudima koje nikada prije nisam vidjela. Bila sam spremna otići doma i suočiti se sa stvarima koje su značile prošlost. Kada sam otišla doma posjetiti oca i vidjeti prijatelje koje neko vrijeme nisam vidjela, iznenadila sam sama sebe. Razgovarala sam na drugačiji način i mir koji se rodio u Novom Sadu nisam izgubila ni ulaskom u vlastiti stan. No, približavanjem jeseni moj se mir udaljavao od mene. Dopustila sam da misli upravljaju mojim bićem.
Septembar i oktobar kao da je zavila gusta magla koju sam udisala i zaboravila sam sve ono što me je naučilo ljeto. Opet sam prečesto imala torbu na leđima. Svaki puta kada bih ulazila u bus govorila sam si – samo još ovo i pružit ću si ruku.
Jesen je uvijek bila moja. To je moje godišnje doba – uvijek sam govorila drugima. Jesen me ove godine odlučila ne štedjeti. Znala sam da ja nisam osoba koja se svako jutro umiva istim rukama i istom vodom. Znala sam da duboko u sebi znam tko sam i što želim. Znala sam i da se (zbog svega toga) moram prestati ponašati kao da sam osoba koja želi proživjeti godinu koja izgleda kao jedan beskrajan dan.
Posjela sam se, uhvatila za ruku i bila iskrena. Uskoro će biti dvije godine kako sam se vratila pisanju. Pisanje je iz mene izvuklo ono što je dugo čučalo skriveno. Riječi su me oslobodile. Počela sam više voljeti ljude oko sebe. Počela sam više primjećivati stvari koje imaju prave vrijednosti. Počela sam voljeti prirodu, duge šetnje i zalaske sunca. Voljela sam svaki dio dana. Dobila sam prvi posao. Počela sam voljeti jutra i više cijeniti slobodno popodne. Bila sam vrijedna. Bila sam raspoložena. Onda sam si dopustila potonuti. Stajala sam na mjestu, a u meni je nešto izgaralo. Ja nisam osoba koja voli stajati. Ja nisam osoba koja šuti. Ja nisam osoba koja ne želi priznati stvari. Posjela sam se, uhvatila za ruku i bila izravna.
Ako sam ništa, a ako želim biti sve, moram se truditi oko sebe same kao što sam se nekada trudila oko onih koji nisu ni bili tu. Ako sam nešto, a ako želim biti sve ono što doista jesam, moram prihvatiti svaki izazov. Moram se prestati zanemarivati. Moram njegovati svoje tijelo i svoj duh. Ako sam nešto, a ako želim biti sve ono što doista jesam, moram biti sada, nikako jučer, još manje sutra.
