“Kolarica, ti imaš super tijelo, ali facu onako, baš i ne.”.
I dalje mi nije jasno kako sam tu, u ovom našem stanu, a ti nećeš otključati vrata i ući. Promijenila sam skoro sve u stanu, bacila većinu starih stvari, tvoje odjeće gotovo da više nema…
Tu, ispod MOJE kože, nalazi se MOJA maternica. Ne Škorina, ne Raspudićeva, ne Crkvina, a bogami niti mamina, tatina ili dečkova/muževa.
Možda nije najbolje vrijeme za to reći ili napisati, ali ja zapravo uživam u ovoj tzv. izolaciji. Toliko mi je lijepo da me ponekad bude sram što je tako, ali jest i zbilja bih da mi tako bude što dulje.
Jedna od stvari koje sam si dugo priželjkivala, a nisu bile moguće s obzirom na način života, posao i obaveze je da idem ranije spavati i da se ranije budim.
“Ne znam kako krenuti.”
“Nikako da krenem.”
“Čekam da se pokrenem.”
“Ne znam odakle uopće početi.”
Dogodi li ti se ikad da ostaneš bez teksta zbog nečega što bi trebalo biti normalno? I dalje je normalno, ali je to postalo toliko rijetko, da zastaneš i pomisliš da sanjaš.
Ponovno živim nedaleko željezničkog kolodvora i gotovo svakodnevno gledam peron na kojem sam nekad isplakala more suza. I onih sretnih i onih nesretnih.
Gledam ga, nekog dečka u tramvaju, psuje svima sve po spisku jer mu je vozač drugog tramvaja zatvorio vrata pred nosom.
Vidjele smo se neki dan. Moja prijateljica i ja. Iskreno, ne znam što se sve dogodilo i izgovorilo na kavi jer gotovo ništa nije rekla, a nije se gasila.
