Razlog je jednostavan, imam previše. I materijalnog i nematerijalnog. Zasitila sam se, prenakrcana sam i trebam prostor i vrijeme za nove stvari. Glupo je da i dalje čuvam odjeću koju nisam nosila godinama iz bilo kojeg razloga, jer znam da ju neću ponovno nositi, a sigurna sam da ima onih koji hoće i mogu. Ja ne moram, jer imam drugu.
Glupo je da gomilam sitnice koje su mi lijepe i nefunkcionalne samo da ih gledam. Moj životni prostor nije muzej, i da, treba mi biti lijep, ali figurica Djeda Mraza koju mi je bivši šef poklonio nije dostojna niti da mi skuplja prašinu. A u stanu kiselina jer me podsjeća na bivšu firmu koje sam se jedva čekala riješiti.
Nema smisla i dalje čuvati knjige koje nisam nikad pročitala, dok negdje ima nekoga tko bi u njima uživao. Kad i ako ih uopće budem čitala nek’ ih, za kaznu, posuđujem u knjižnici, kupujem, nabavljam… Što ima veze. Imala sam svoje vrijeme za njih i nisam ga iskoristila.
Zašto bih i dalje čuvala kontakte ljudi koji mi se javljaju samo kad im je hitno, a na cesti se prave da me ne vide? Takvi ljudi idu u isti koš s figuricom Djeda Mraza. Lijepo zapakirani u kartonsku kutiju pored kontejnera, pa neka uzme kome treba.
Prije par mjeseci suočili su me, u sklopu jednog boravka u Italiji, s pitanjem: “ŠTO TREBAŠ?”
Prvo sam odgovorila ljubav. Zatim obitelj. Pa opet ljubav. I onda sigurnost. S druge strane konstantno je iskakalo pitanje: “ŠTO TREBAŠ?” I nije prestajalo. Gledala sam u njegove oči svaki put kad bih ispalila da mi nešto treba i razočarenje na njegovom licu koje se gomilalo kao i lakovi za nokte u mojoj kupaonici. “ŠTO TREBAŠ? ŠTO TREBAŠ?”
“ŠTO TREBAŠ?!” – zaurlao je.
Gotovo, odustajem. I odgovorih: “NIŠTA.”
Opet pitanje, malo drugačije i puno smirenije: “ŠTO SADA TREBAŠ?”
Ja: “NIŠTA.”
Sjelo je. Bilo je naporno i iscrpljujuće, trajalo je dvadesetak minuta, ali sjelo je. Ne trebam ništa. Sve što trebam imam, a ono što mislim da trebam nisu potrebe nego želje. Toliko je jednostavno. Pogubila sam se između dva osnovna pojma, želje i potrebe.
I sve “potrebe” koje sam mu sasula u lice ne samo da nisu potrebe nego dolaze izvana. I ljubav i obitelj i sigurnost, sve to dolazi iznutra. Sve te osjećaje mogu osjećati sama.
Obitelj nema veze s brojem jedinki ili njihovim spolom, krvnim srodstvom i vrstom. Obitelj je osjećaj ljubavi, sigurnosti i poštovanja.
Da bih se osjećala sigurno i voljeno ne trebam nikog drugog osim sebe i tako u krug. Osim shvaćanja razlike između želje i potrebe shvatila sam i da ne moram stalno misliti na druge. Da ne moram stalno uskakati drugima u pomoć. Da se ne stavljam na zadnje mjesto. Ili na drugo. Samo na prvo. Ona zdrava doza sebičnosti nam svima treba. Jer jedino tako možemo davati, tek kada namirimo svoje osnovne potrebe. Kada sami sebi budemo dovoljni.
Ne trebam nove cipele da bih bila sretna, ne trebam novi stan da bih se osjećala sigurnom, ne trebam ljude da bih se osjećala voljeno. Ja ih samo želim, ali ih ne trebam. Mogu biti gola i bosa, sama i bez svoje nekretnine i biti najsretnija na svijetu. Konačno sam toga postala svjesna. Zato i dijelim stvari koje mi ne trebaju, zaboravljam odnose koji me guše umjesto hrane, ne dajem se iscrpljivati da bih imala još malo materijalnog kad već imam previše.
Dobro je. Živa sam. Dišem i ništa me ne boli. I ništa mi ne treba. Ne treba ni tebi.
Do idućeg puta, zagrljaj,
A.
