Kada je vrijeme da odeš?

Kad jezik kojim pričate nije jezik kojim se ljubite.

Kad ne idete nikud zajedno. Ni naprijed ni jedno prema drugom.

Kad raste samo pritisak, a ne vi.

Kad se smanjuješ da bi negdje stala. Pa te hvataju grčevi.

Kad sve vrijeme želiš da si negdje drugdje. A iz kože nemaš kuda.

Kad tišina nije ugodnost, već jedino što popunjava prostor.

Kad prestaneš da se raspravljaš, da tražiš objašnjenje, jer ti je svejedno.

Kad si dala sve što si mogla, a ništa ne želiš zauzvrat, čak ni tu verziju same sebe, jer se rađa neka nova.

Kad jutra ne mijenjaju ništa, a veče ne miriše na rakove i školjke.

Kad se navikneš na slona koji sjedi na sred zajedničke prostorije. Čak mu i ime daš. I počneš da mu obećavaš da ćeš ga uskoro odvesti u toplije krajeve.

Kad želudac ne želi ljekare, već vazduh.

Kad ni u srcu nema više ljeta, a sama si svoja so u kosi. I oku.

Kad to više nije ni ljubav. Ni neljubav. Kad to više nije ništa.

Kad dobiješ osjećaj da za sve što kažeš druga strana traži prevodioca. Bez pečata.

Kad više nije ni do koga. I nikom nije do ničega.

Kad si ti ti i ne postoji mi.

Primjenjivo na sve situacije i odnose.

I zapamti: Ponekad je odlazak – povratak.
Samoj sebi.