Rešili smo da idemo u Nemačku. Ne možemo više.
Kupujemo detetu patike na rate, u minusu smo na svim karticama.
Zrna riže padala su ko konfete.
Zavlačila su se u svaki ćošak kuhinje.
Nekoliko će i on ponijeti sa sobom u džepovima, kragni košulje.
Noć je obasuta mjesecom.
Zvijezde trepere uz hladnoću srca koje je nekada bilo ugrijano ljubavlju između mene i njega.
Kako znaš da je vrijeme da odeš?
Kad to postane mjesto gdje više uzdišeš nego što dišeš.
Nisam verovala
da ćeš doći.
Šta je tvoj cilj u narednih 10 godina?
Samo jedan. Da ne budem “mnogo sam želela, ništa ispunila” osoba.
Moraš da sačekaš da postanem bolja osoba…
Ti spavaš
i nosiš snove u džepu
napolju magla
U naletu bijesa, obrisala sam njegov broj.
Obrisala sve poruke.
Nekada davno jedna draga osoba mi je rekla da u meni postoji nešto tamno.
Neka tuga koja ne može da se izreče, ali koja se osjeća, koja je prisutna i protiv koje on ne može da se bori.
