Na ovim prostorima gdje nikad ničeg materijalnog nije bilo previše uvijek je bilo aktuelno da odlaziš.
Muževi su ostavljali žene uz obećanje da će se vratiti kada se snađu. Nerijetko su lagali. Majke su ostavljale djecu bakama kako bi tamo negdje, najčešće radeći najprostije poslove, zaradile za njihovu budućnost.
Vraćali bi se oko praznika, punih novčanika, umorni i sa željom da komšiluku dokažu koliko materijalnog imaju i da pokažu i sebi i svijetu kako nisu pogriješili.
Zidale su se kuće, pritiskala se papučica gasa skupog automobila da svi čuju kada se vratiš.
Oni iskreniji pričali su kako jedva čekaju penziju da se vrate, jer se nigdje bolje ne živi nego ovdje. Oni drugi pljuvali su po svemu što je naše radi šake, najčešće, njemačkih maraka koje su mogle da ti kupe kuće i stanove, ali ne i mir u duši.
Duša je uvijek bila prazna, razapeta između onog što ostavljaš i činjenice da ga ostavljaš da bi mogao da mu budeš bolji.
Šta je bolje? I šta djetetu više treba? Topla supa i majčin poljubac ili mercedes za punoljetstvo koji treba da pokrpi sve one noći kada poljupca za laku noć nije bilo.
Došao je i rat kojim smo cijepali zemlju u kojoj smo do juče živjeli. Nisi više odlazio samo zbog novca. Odlazio si da spasiš život. Sebe i svoje. Ko god je imao priliku „pobjegao“ je kod nekog svog.
Mi smo kada se rat već završio i kada su nas protjerali iz našeg grada, nakon kratkog zadržavanja u Prijedoru, otišli u Užice. Putovala sam kasnije Evropom ali se nigdje nisam osjetila većim strancem kao te 95. u Užicu.
Put do Užica preko Beograda izgledao je kao da idemo na kraj svijeta.
Možda zato što prije toga nisam otišla dalje od Prijedora. Brat i ja, dva provincijalca iz malog Sanskog Mosta, bili smo fasciniranim dvorištem „u strani“ u čijem podnožju se nalazila zgrada pa smo tako zabavu pronalazili u bacanju jabuka niz tu stranu na zgradu. I to je, kao i sve druge ideje koje su nas obično dovodile u neprilike, bila njegova.
Kao bratov najveći fan u vječnoj borbi za njegovu pažnju, sve sam slijepo pratila. Nije mi se dopadalo Užice. Tetka koja nas je primila je bila hladna, nezainteresovana i uglavnom je nismo viđali. Bili smo sami na svijetu u sred Srbije. Mama je pronašla u prodavnici djevojku, izbjeglicu iz Bosne. Nekog našeg. Iako osim toga što smo od nečega pobjegli ništa zajedničko nismo imali.
Nisam željela da idem u školu u Užicu. Svi ljudi koje smo sretali su bili ljubazni, prijatni, ali mi nismo tu pripadali. Imala sam devet godina, potisnula sam dosta tih odvratnih godina, pa se ne sjećam koliko smo se zadržali tu prije nego što smo se zaputili u Novi Sad, gdje je živjela naša druga „nerođena“ tetka.
Novi Sad je bio pitom i naš. Novi Sad je bio naša mala oaza u besmislu života koji nas je tih godina proganjao.
U Novom Sadu smo dobili privid normalnog života. Krenula sam u školu. Bila prihvaćena. I nisam imala nijednu negativnu stvar da kažem o Novom Sadu osim što smo u njemu živjeli „neki posuđeni život“.
U Republici Srpskoj nam je ostala baka i negdje u šumama, tada smo još uvijek u to vjerovali, i naš otac. Tražili smo ga preko svih mogućih organizacija i Crvenog krsta, no nismo mogli da dobijemo nikakve vijesti o tome ni da li je mrtav ili živ. Vjerovali smo u ovo drugo. Nikada neću zaboraviti sa koliko sam nestrpljenja pratila potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma vjerujući da će ti potpisi vratiti naš stari život na ono što je bio.
Bila sam mala i vjerovala sam da će sve biti po starom. Mi novo nikada nismo ni željeli. Moji roditelji su bili Jugosloveni i nikada nisu ni željeli državu u kojoj smo najednom počeli da se ubijamo zbog komadića zemlje. Tako su odgojili i mene. Brzo sam shvatila po maminom razočaranom licu i bratovom negodovanju da potpisi nisu vratili naš Sanski Most. Iluzija o našem starom životu se vrlo brzo raspršila, ali smo znali da ćemo se vratiti u svoju zemlju jer se u njoj više nije vodio rat. Mi smo imali neke naše lične koje smo morali da zatvorimo.
Sjećam se da sam se kao mala pitala gdje će nas tata tražiti ako se vrati. Mi više nemamo kuću. Nemamo telefon. Nemamo adresu. Da li će misliti da smo ga napustili?
Na svim tim našim putovanjima, pored svojih nosili smo i njegovu garderobu, ako bi nas nekim čudom pronašao. Kao da je najbitnija stvar bila ružna šarena košulja koju nije nikada ni volio da nosi.
Voljela sam Novi Sad ali sam željela da se vratimo svom. I da nas tata nađe. Ili mi njega. Napisala sam to već milion puta, i napisaću još dva, mama ga je našla. Tražila ga je prvo među živima i svakim put lomila naša srca kada bi se kući vratila sama. Ne znam kako smo uopšte podnijeli to kada je krenula da ga traži među tijelima.
Valjda smo se nadali da ga tu nikada neće naći. Ali jeste.
Nikada neću moći izbrisati iz memorije dan kada sam otvorila vrata turbnog iznajmljenog stana u Prijedoru, koji je uvijek smrdio na dim, jer vatra nikada nije mogla da plane, niti da šporet „povuče“, i vidjela nju kako više mrtva nego živa uplakana stoji na vratima. Bila je majka koja mora da nam saopšti najgore moguće vijesti i da ona bude ta koja će nam slomiti srca. Slomili smo se svi. Te dane pamtim kao pregršt sažaljivih pogleda, suza kada me vide, crne. Nepregledne nijanse crne. Crvene i otečene oči. I jauci.
Zašto vam ovo govorim? Jer sam imala toliko razloga da mrzim ovu zemlju. U ratovima koju su se za nju vodili sam dala i prošlost i budućnost i mir i spokoj i sve to dajući im oca koji nikada nije ni želio da ide u njihove ratove niti da nas napusti. Otišao je.
Mi smo ostali bez svega, ali sve je bilo nebitno jer smo ostali bez njega. Ostala je ružna šarena košulja da je dalje prenosimo sa stvarima seleći iz jednog u drugi stan, jer kako bismo je mogli ostaviti negdje. Sjećam se koliko sam puta otvarala ormar u koji bi mama religiozno slagala njegove stvar i milovala rukave kao da sam i dalje vjerovala da će se jednog dana vratiti.
Život je bio više težak nego lagan. Više siv nego ružičast. Više nemam, nego što imam, ali nikada nismo pomišljali da negdje odemo. Kako bismo ga mogli ostaviti još jednom?
Kako kada je on u taj rat otišao zbog nas. Zbog njega učila sam ponovo kako da volim ovu zemlju. Kako da volim njegov Grmeč o kojem je pričao kao da je najljepše mjesto na svijetu na kojem si bio. Kako da volim moju Sanu na kojoj smo ljeta provodili on i ja zajedno. Kako da volim sjećanja na ulice kojima smo se vozili biciklom, on i ja. Tata i kćerka.
Nema tih maraka, eura, dolara i ostalih valuta zbog kojih bih ja ikada prodala svoju zemlju. Svoju naciju. Svoj identitet. Činjenicu da sam ovdje rođena. Da sam Srpkinja. Toliko dugo su me učili da toga treba da se stidim jer su neki moji ubijali njihove. A ko je ubio moje? Moj otac nije ubijen „slučajno“dok smo mi pucali na njih, a oni na nas. Ubijen je namjerno. Niko mi nikada nije rekao. Čula sam kako pričaju dok su mislili da ne slušam.
Nikada nisam željela da odem u neku od zemlja tih bjelosvjetskih šupaka koji su jednog dana držeći kartu ispred sebe odlučili da unište našu zemlju i naše živote. Putovala sam Evropom i ništa njihovo me nije fasciniralo više od mog da bih poželjela tamo da ostanem. Uživala sam šetajući Rimom, Lyonom, Firencom, Moskvom, Ženevom, Minhenom, Amsterdamom, Bečom i mnogim drugim gradovima, ali nikada nisam mislila da imaju nešto što ja nemam, osim činjenice da zarađuju više novca u kojem ne umiju ni da uživaju.
Otišla sam u Pariz da vidim grad ljubavi, svjetlosti, romantike i dobre hrane, dočekao me grad smeća, migranata, smrada, nepreglednih redova u Burger kingu. Naš Sanski Most je u odnosu na taj bučni i smrdljiv grad izgledao kao najljepša oaza. Njihova Sena u odnosu na moju Sanu je bila zagađena, prljava i tužna kao i beskućnici koji su se skupljali ispod njenih mostova. Ispod mostova na mojoj Sani se vodila ljubav ili si kradom pušio cigarete i pio prvo pivo.
Zarađivala sam i malo i puno. Dok sam zarađivala malo razmišljala sam o ideji da odem, da bih kao i svi mogla da pomognem ovima koji ostanu. Da odem kako bih mogla da se vratim. Nikada nisam razmišljala da odem jer je njihovo bolje od mog. Uprkos tome ta ideja mi je stvarala mučninu u želudcu. Na sreću nisam ni morala.
Nikad nisam štedjela novac za crne dane. Živim svaki kao da je poslednji. Ja sam crne dane vidjela. Crne godine. I decenije. Nema tog novca koji od crne može napraviti rozu.
Novac trošite dok ste srećni. Dok ste zdravi. Novac trošite dok imate s kim. Novac trošite na lijepe stvari. Nemojte ga čuvati za sprovode, lijekove i bolnice.
Kada imaš svoj mir i kada si srećan i najmanja varošica postaje grad ljubavi i tvoje lične svjetolosti. Kada si prazan i potrošen, izmučen i tužan, nema te količine novčanica niti građevine koja će ti zagrijati dušu. Mir prvo moraš pronaći unutar sebe kako bi prestao da lutaš. Toliko dugo sam bježala od same sebe jer me plašio bezdan tuge koji se u meni nalazi.
Bezdan je išao sa mnom i u Beč i u Grac. I u Budimpeštu i u Varšavu. Koliko god sam daleko odlazila nisam mogla da odem. Jedini smiraj nalazila sam na klupi ispred mramorne ploče sa koje me on ozbiljno gledao. U polo majici. Sjećam je se. Bijela sa crnom kragnom.
Koliko sam takvih mogla da mu kupim…
Tu na klupi ispred njegovog spomenika sam bila kod kuće. Tu je on našao svoj mir, a mi smo prihvatili činjenicu da ga nema.
Kako je samo otišao i nikad se nije vratio, to je bilo jedino mjesto na kojem je postajala jasno da nikada neće doći kući i da nas ipak nije pronašao. Iako ga je kod kuće čekala ružna šarena košulja koju nikada nije volio. I nije ova zemlja kriva što smo mi bili budale pa smo tim kod kojih sada idemo kao jeftina radna snaga dozvolili da nam kroje budućnost. Nije ona kriva da bi je mrzio.
Rekao je jednom davno Aleksa Šantić:
„Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.”
Nije hljeb tamo samo gorak. Ponekad je i sladak. Doslovno.
Tamo ništa nije ni moje ni tvoje. Sve je tuđe. Probaj prvo da zavoliš svoje i da ga prihvatiš. Ima ova zemlja toliko toga da ti da.
