I temperaturno i kalendarski stiglo nam je ljeto. Prije njega stigli su najiritantniji znaci ljeta. Bilbordi sa kojih se smiješe retuširane, nakvarcane i do bola fotošopirane manekenke koje reklamiraju kupaće kostime. Nekako pored njih se osjećaš da nijedan kupaći za…
Pisala sam prošli put o muškarcima i onome što oni žele. Nekako smo sumirali da nas zbunjuju i da se generalno ne trebamo baviti time šta ko želi od nas, već naprosto biti najbolja verzije sebe i sebi, a takva verzija će sigurno pronaći onog nekoga spremnog da s tobom korača.
Kako god saberem, oduzmem i posmatram, koliko god da se žene emancipuju, uvijek postoji jedno pitanje koje nas najviše zanima: ŠTA MUŠKARCI ŽELE (OD NAS)?
Ne znam koliko sam kompetentna da odgovorim, jer prvo nisam muškarac, a drugo i sama se ponekad pitam.
Znam ponešto, a ponešto naslućujem. Nešto ćete mi i vi reći.
Juče sam šetajući u kampusu opazila prekrasno drvo.
Svi koji me znaju malo duže znaju da znam reći da ne volim što sam žensko. Ne zbog sebe. Ne zbog toga što mislim da su žene manje vrijedne. Nesposobne ili bespomoćne.
Uvijek sam bila zaljubljena. U nekog dječaka. Klipana. Kretena.
Znate li koliko ljudi danas ulažu novca i energije kako bi se dopali nekome? Kako bi po nečijim standardima bili lijepi ili zgodni. Ušminkani.
Kritikovala sam bezbroj puta ovu našu zemlju.
Svaki dan slušam neku tužnu priču o novcu.
Čitala sam prije par dana u nekom ženskom časopisu kako se osvaja muškarac . Bilo je tu mudrosti. Filozofije. Udžbeničkog opisivanja. Taktika.
