Otkad mogu da poimam svijet oko sebe, voljela sam ljude. I voljela sam da budem voljena. Prihvaćena.
Da budem okružena gomilom.
Skrolam tako besciljno kroz društvene mreže često. Vrlo često i ne primjetim šta piše niti čitam.
Umorna sam.
Lako zaspim i teško se budim.
Ovo nije još jedan tekst o Baka Prasetu jer prepotentnih dječaka sa novcem ima i previše. I dato im je previše pažnje.
Od kad počnemo da poimamo svijet, plaše nas.
Nemoj. Ne. Doći će Babaroga, vještica, policija.
Jedna totalno nekorektna prijetnja kojom su mene plašili: „Doći će Cigani“.
Ne tako davno svađali smo se vi i ja oko Novaka Đokovića.
Kao znatiželjan lik, ja kopam svuda po internet nebu. Po portalima. Društvenim mrežama. Instagramima,tik-tokovima, youtube-u. You tube mi tako izbaci kao prijedlog svašta.
Dozvoliću sebi luksuz da vam kažem nekoliko stvari.
Kad jednom dođe vrijeme da odem da li ću žaliti? Za svim onim prilikama koje su trebale biti moje, a ja sam ih prepustila nekom drugom.
Zbog novca, stanova, kredita. Zbog obaveze. Zbog navike.
