On je od nje tražio da se fotografiše kada stigne kući. Morala bi da sa njim priča satima dok ne odluči da zaspi. U klubu bi joj slao stotine poruka.
Njoj dečko nije dozvoljavao da izlazi sa prijateljicama, pa čak ni na kafu. Određivao je šta će obući. Govorio bi joj ponekad da je kurva i da treba biti srećna što je želi.
Ponekad bi je ošamario. Vjerovala je da je to zaslužila. On je želio da ona u to vjeruje. Srozao bi njeno samopozdanje do stepenice kada više ne bi moglo niže.
Ona ga je i dalje voljela.
Ja bih to nazvala bolešću.
Dozvoliti nekome da te kažnjava fizički i emotivno samo zbog toga što postojiš i što si mu to dozvolila je nenormalno. Ne postoji ni opravdanje, ni razlog, ni povod. Ne govorim ovde o ženama koje su žrtve nasilja iz kojeg ne mogu da se izvuku.
Govorim o sve većem broju onih koje su spremne da prigrle to nasilje. Koje uživaju da budu kontrolisane, obezvrjeđivane i koje misle da od toga bolje nisu zaslužile.
Naletjeh prije par dana na ispovijest učesnice nekog rijalitija o nasilju. U prilogu i video. Ona priča kako je doživjela nasilje od bivšeg momka. Voditeljka je potiče da o tome priča kao da priča o svom najvećem životnom uspjehu.
Radoznalost me natjerala da sagledam do kraja, iako nije bilo dugačko bilo je dovoljno da ova odvali: „Svaka malo ljepša djevojka nekada je bila žrtva nasilja. To je normalno“. I to se emitovalo vjerovatno i na televiziji.
Vjerovatno dosta ljudi ne bi ni primjetilo, ali neka je sigurno u sebi rekla: „Ja sam dobra riba podrazumjeva se da me tu i tamo neko pljusne“, jer to je IN. Moderno je da ložiš na opasne momke, da flertuješ sa kriminalom jer te sve to definiše kao dobru žensku. Pa šta je tu i tamo neka ćuška? Bitno je da gradiš imidž.
Kako ljubav i nasilje mogu da stoje u istoj rečenici? Kako možeš misliti da te neko iz ljubavi šamara? Kako možeš misliti da je sa tom razbijenom usnom želio da budeš lijepa? I kako to sve objašnjavaš samoj sebi?
Zašto želiš da živiš život u kojem se sve svodi na provjeravanje njegovog telefona i njegovih džepova?
Iako su neke moćne žene godinama unazad radile na tome da ti i ja danas ravnopravno možemo da stojimo pored njega, nosimo pantalone, imamo veću platu od njega i kažemo mu „jebi se“, ako tako želimo, postoje neke nesrećne žene koje su spremne da odbace sve ono što im je emancipacija i pokret za ženska prava donio i vrate se stotinama godina unazad. I ne samo to. One su to spremne prigrliti i propagirati kao normalno.
Postoje tako žene koje ne rade, jer su njihovi muževi suviše ljubomorni da bi dozvolili tim ženema da idu na posao. Postoje žene koje ne smiju da se jave drugom muškarcu jer će zbog toga dobiti batine. Postoje žene koje sve to trpe, žmire i prave se da je to normalno.
Takve žene svojim kćerkama, sestrama i drugim djevojčicama iz okruženja šalju poruku da je u redu biti žrtva. Zbog čega? Zbog porodice, zbog imidža, zbog mira u kući? Kakav je to mir u kojem nemaš pravo da budeš lijepa jer on smatra da ti time provociraš druge muškarce? Kakav je mir u kojem moraš da ugušiš svoj svaki poriv kako ne bi imala razbijeni nos?
Da bi nasilje nad ženama prestalo, žene same moraju shvatiti da nije i nikada neće biti u redu da budu žrtve. Žrtve muža, momka, djece. Ne postoji opravdanje niti razlog da budeš ošamarena.
Ne postoji neko ko bi ti danas mogao zabraniti da obučeš suknju, namjestiš frizuru i odeš sa prijateljicama na kafu. Ovako napisano zvuči banalno, zar ne? Ko bi ti to branio.
A brane ti. Znaš i sama. Brane ti da budeš čovjek!
