Neki sam dan skrolajući bespućima Instagrama naletjela na neku random objavu – fotku s emotivnim opisom, posvećen baki te osobe (koju sam već zaboravila), a koja je evocirala, među inima, i uspomene iz ratnog razdoblja.
Uprkos međunarodnim upozorenjima da se u Ukrajinu ne ide – interesa itekako ima.
“Zašto čekaš? Usudi se i uzmi ono što ti pripada”, kaže ova reklama.
Novine su prepune priče o ratu.
Bitnije su prepune priče o ratu, iako se o ratu nikad nije prestalo govoriti.
Od početka rata Ukrajinu je napustilo 1,5 miliona ljudi, a među njima i mnogo djece.
Određeni broj njih domovinu napuštaju sama.
U proljeće 2020. godine pomislili smo da nam se događa nemoguće – pandemija, karantena, nebo bez aviona i život u neizvjesnosti.
Kad dobiješ djecu, odjednom se svega duplo više bojiš.
Bolesti. Siromaštva. Ratova.
Rat nije racionalan.
Njegove metode i ciljevi nisu racionalni.
Da su ljudi danas pametniji i da su male šanse da će se ponoviti i manji ratovi poput onog u bivšoj Jugoslaviji.
Za zasluge u oslobodilačkim ratovima odlikovana je dvanaest puta.
