Ovim tužnim slikama želim da prikažem kontraste između dva različita sveta u kojima živimo. Slika ponekad može biti efikasnija od hiljadu reči.
Izvukao nas je onako tople iz kreveta.
U dokumentarcu “Ljeto sam proveo” Zorana Maslića i Miodraga Tarane iz 1992. godine, đaci jedne osnovne škole u Bijeljini odgovaraju na pitanje kako su proveli to ljeto.
IN MEMORIAM
“Ne želim da ispadnem neka sumorna i razočarana žena, jer to nisam ni u životu”:
Dvadesetšestog aprila hiljadu devetsto osamdeset i šeste, nešto posle ponoći, po moskovskom vremenu, eksplodirao je četvrti nuklearni reaktor u Černobilju.
Sjećam se da me poljubio i otišao na posao. Trebalo je da prođu tri godine prije nego sam ga opet vidjela.
Upoznala sam čovjeka koji je u ratu bio snajperista.
Pucao je sa Zlatišta po Sarajevu u smjenama, jednako kao što neko ko radi za kasom ide na posao.
Svanulo je uz divnu poruku jutros.
Od prijatelja. Zove se Izo.
Sada već davne 1984. godine, dok magični snijeg pokrivao naše lažne snove o bratstvu i jedinstvu, a u kuhinjama, skrivenim daleko od Klasovog hljeba i Olimpijskih igara se uveliko krčkao plan za rat, u Berlinu je nastala pjesma koja se danas pušta na dernecima kad nekoga uhvati nostalgija.
U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.
