IN MEMORIAM
“Ne želim da ispadnem neka sumorna i razočarana žena, jer to nisam ni u životu”:
Dvadesetšestog aprila hiljadu devetsto osamdeset i šeste, nešto posle ponoći, po moskovskom vremenu, eksplodirao je četvrti nuklearni reaktor u Černobilju.
Sjećam se da me poljubio i otišao na posao. Trebalo je da prođu tri godine prije nego sam ga opet vidjela.
Upoznala sam čovjeka koji je u ratu bio snajperista.
Pucao je sa Zlatišta po Sarajevu u smjenama, jednako kao što neko ko radi za kasom ide na posao.
Svanulo je uz divnu poruku jutros.
Od prijatelja. Zove se Izo.
Sada već davne 1984. godine, dok magični snijeg pokrivao naše lažne snove o bratstvu i jedinstvu, a u kuhinjama, skrivenim daleko od Klasovog hljeba i Olimpijskih igara se uveliko krčkao plan za rat, u Berlinu je nastala pjesma koja se danas pušta na dernecima kad nekoga uhvati nostalgija.
U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.
Zvecka se oružjem.
Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija (UN) je usvojio Rezoluciju UN-a o seksualnom nasilju u ratnim sukobima.
“U skoro punom tramvaju stajala sam i slušala muziku. Nisam ni shvatila da je u tramvaju haos zbog mojih kockica. U jednom momentu su mi gospođe prišle i rekle kako je u tramvaju neki divljak koji me želi ubiti, prebiti kad izađem iz tramvaja jer, kako kaže, ‘šahovnici nije mjesto u Sarajevu’, ‘mrzi Hrvate’, ‘otkud mi hrabrost, treba me ubiti’…”, opisala je svoje iskustvo skijašica Sedina Muhibić.
