Kladi se na nas
Ako ti sad oprostim prolaznost života i nepredvidivost ovoga što nam tek dolazi, obećaj mi, sve držeći fige da ti uspije, da uvijek ćeš nas pamtiti ovakve kakvi danas jesmo. Ne tražim obećano sutra, pa čak ni zauvijek, kao najveću nestašicu modernog vremena, tek jednu misao da zadržiš na nas kao takve. Jer ono što će od nas postati, možda mi se ne bude sviđalo, možda ni tebi baš ne bude po mjeri, ali ovo što danas imamo neka u tvojim rebrima poživi zauvijek.
Ako ti sutra vratima pred nosom zalupim i ako mi sutra vratima pred nosom zalupiš, poput Petra Pana zadrži sretnu misao; da jednom smo se na tim vratima jedva čekali i na odlasku ne puštali jer kao, svijet će stat’ ako ti sad odeš na pos'o. Obećaj mi da sad ćeš lijepe riječi poput želja u staklenku skupljat’, ako jednom za večerom grobna tišina zavlada, da nas srebrnim prahom zaboravljenih planova prospeš. Kad ti se leđa pognu pod teretima kredita i hipoteke na kuću i dječjih nemogućih želja i preteške mene, sjeti se da si me na tim leđima jednom nosio, da u toj kralježnici još najbolje dane nosiš. Zapamti kako smo se lomili smjehovima u krevetima iznajmljenih soba, za slučaj da ti se jednom iz moje glave neki umjetni zubi budu smijali. Uvijek pamti nas kao nas, sklupčane na kauču ili razbacane po svijetu, ali uvijek jedno drugom pripadajuć’.
Uvijek nas pamti baš kao takve, bilo da sutra netko jednosmjernu kartu kupi ili tek da terminalna faza naše prste rasplete. Pamti nas uvijek baš ovakve, kad bude mi stotinjak u rukama i samo još oči budu odavale da sam to stvarno ja, da u tvojim očima još uvijek dvadeset imam. Čuvaj nas baš ovakve, kad jezik mi se spetlja i u grlu čvor stvori, i kad stakla što ih očima nazivaju ne budu znala reći jesam li još uvijek tu, da svima možeš reći da si imao nas. Pamti nas ovakve, da nas ne pamtiš slinave i pogubljene, za krevet prikovane i od života umorne. Kad zagluši te ravna crta mog monitora i cvijeće mi krenu nosit’ svi osim tebe (čuj ja da prva odem, ta tko ti je dozvolio da se od mene odmoriš) neka ti ruke budu pune nas. Neka zapisano ostane da smo se smijali, i voljeli, i čupali, i za hladnoće pogubno grlili, i kidajuć’ zubima međusobno spašavali, neka nikad ne bude k'o da nije bilo nas. Znam da nemam pravo tražiti sutra, pa čak ni u jedno zauvijek da mi se zakuneš. Tek mi obećaj da lud ćeš se praviti na sve što nismo bili i sve što tek trebamo postati. Na nas se zakuni, i uvijek nas pamti ovakve.
Anti-ratna
Ako bude sreće, a bit će, jer sreći pripadamo, rat ostaje tek riječ u povijesnim knjigama, nikad naša stvarnost. Nikad više, ne ponovilo se. Nije ova mladost luda da puške u ruke uzima, da ruke zakrvavi za guzice vaše, nikad više. Nije luda ova mladost da u brata puca, oni brata svoga ljube, dižu ga kad padne, leđa mu čuvaju. Naučila je mladost ova na greškama starih svojih, o kako se na greškama uči, kako su naučili da kad za tuđe guzice pucaš na bolesti i besparici ostaneš. Ta nisu ludi da bitke vaše nizašta vode. Jer to su bitke nizašta, za ništa, ništavilo tek, a mladost bitke svoje ima, važne i velike i svjetske i bitke svoje dobiva. Ako bude sreće, a bit će, jer sreća nam je uvijek bila suputnik, rovovi će i bunkeri, tenkovi i puške i mitraljezi i ručne i nagazne tek pojmovi u filmovima ostati, ruke naše nikad ih se dotaknut neće. Ako nas sreća sačuva, a čuvat će nas, jer sreća čisto srce voli, ne damo vam očeve, sinove, braću i muževe za guzice vaše jer oni su naši, samo i jedino naši, tako nam u plućima piše.
Ako nas sreća pogleda, a sreća uvijek milo na hrabre gleda, to da zapamtite, nikad više metkom na susjeda, jer kad susjedova kuća gori i naše će zahvatiti, kuće jedino zajedno spašavamo. Da nas sreća pogleda, pa da shvatite da kuća nije kuća već je kuća država, ali vi nikad shvatiti nećete. Ne znate vi što je kuća, vi kuće nemate. Ako nam sreća obraze pomiluje, jer obrazi su da se ljubimo, a ne šamaramo, ma ne znate vi, vi obraza nemate, nikad više života bez struje i hrane u konzervama, osim ako zajedno svi na piknik pođemo, ili na prosvjed recimo, konzerve su tada baš dobra stvar. Ako bude sreće, a sreće za sretne uvijek ima, kamenja su da kuće jedni drugima gradimo, zastave da njima uspjehe slavimo, snijeg dijelimo zimi, a ljeti more da podijelimo. Jer more nije moje, more je svoje, ali more je naše onda kad se podijeli. Ako nas sreća pomazi, baš bi nam dobro došlo, nikad više naših i njihovih, sve zbog sranja vaših, jer srce nam svima u rebrima tuče, krv nam ista vrije i ljubav nas na životu drži. Što da vam o ljubavi pričam, vi za ljubav ne znate.
Ako bude sreće i Bog da, a dat će jer dobar je Bog naš, naš Bog nije vaš bog, onaj na kog se pozivate i u čije ime zlo širite, u miru da živimo i djecu podižemo. Naš Bog nije od rata, on od ljubavi živi i ljubavlju nas hrani, što da vam o ljubavi pričam, vi za ljubav nikad čuli niste. Majke da cvijećem kosu kite, a ne nadgrobne spomenike djece svoje. Skloništa da prazna od tijela ostanu, u dječja igrališta da ih pretvorimo. Grobnice nek prazne zjape, podrumi su nam za zimnice samo. Rane samo one od prvih ljubavi priznajemo. Od marševa samo svatovske povorke slušamo. Rijeke da isperu tragove krvave što jednom su se omakli, čistinom svojom da nas utješno zagrle. Snovi o ratu da ostanu što i jesu, tek noćne more, košmari, ratove da više ne živimo, ni u trenutku ni posthumno niti ikako više ikada. Da nam susjedi opet na kafu svraćaju, ili kavu, kako ti drago, da je uvijek viška u džezvi ima, znate već, ako tko naleti, ma ne znate vi, tko bi normalan vama navratio. Da nam se djeca zajedno igraju u dvorištima našim, jer naša su dvorišta i jednako su nam zelena, ja tvoje čuvam, ti čuvaš moje. Da gore i dolje studiramo, putujemo, stanujemo, da lijevo i desno se volimo. Da nazad više ne gledamo, naprijed zagrljeni sigurno da koračamo, jer kad si sam glas ti se ne čuje, al’ zajedno kad smo, mnoštvo kad nas je, tad smo snažni, najsnažniji, ništa nam ne možete.
Najmračnije je, kažu, pred zoru. Nama je već dugo, predugo mračilo. Ako bude sreće, a bit će, jer sreći pripadamo, svanut će i nama i nikad prestat sjati neće.
