I tu me je nešto steglo. Kao što me često stegne svaki put kad se sjetim bake, izbjeglištva, rata i poraća.
Odrastati u BiH znači nositi veliku emotivnu prtljagu, a k tome još trpjeti mnogo neslanih šala, diskriminacije i stereotipa na račun podrijetla. No, ne krivim nikoga. Kad već nosiš težak teret, to ti se čini kao samo dobar vic.
Zato, u nastavku iznosim „par“ svojih riječi koje želim da čujete iz više razloga. Jedan od njih je svakako želja da i vas čitatelje potaknem na isto. Vjerujte, ako sam išta naučila na raznim radionicama izgradnje mira, to je da je pričanje svoje priče već pola mira.
Rat i poraće je tema o kojoj nikad nisam voljela pričati. To je tema o kojoj nisam nikad znala pričati. Otkud početi? Kako to opisati?
O ratu nikad nisu voljeli ni pričati ni moji. Previše je bilo bolno, pa se činilo lakše pretvarati kako je to bio samo ružan san, neki daleki košmar. No, nisu morali pričati. Rat se pobrinuo da na svima nama ostavi vječni trag.
Da nas u startu obilježi i unazadi u odnosu na život prosječne osobe. „Obilježi” i „unazadi” su ustvari vrlo blage riječi spram onoga što je doista napravio svima nama.
Kažu da je najbolje krenuti otpočetka, pa ću tako i početi.
Zovem se Ana-Maria. Rođena sam 1992. godine u Bjelovaru, u razdoblju kad smo mama, brat, tetka i drugi članovi šire obitelji, bili u izbjeglištvu u Čazmi. Rođena sam preuranjeno (oko mjesec ipo), najvjerojatnije kao posljedica stresa majke, koja je u visokom stupnju trudnoće, skupa s mojim, ni godinu starim bratom, morala napustiti svoj rodni grad – Mostar, dok je tata bio na ratištu.
O Čazmi i nemam što puno reći, jer nismo ostali toliko dugo da razvijem svoja prva sjećanja. Nakon Čazme, prešli smo u izbjeglički kamp u Tučepima, a zatim u izbjeglički kamp u Makarskoj.
Moja jedina sjećanja (ako se može uopće tako nazvati) iz Makarske su baba Ivica (a.k.a. Klipanova), na čija smo vrata brat i ja kucali i molili da nam namaže malo paštete na komad kruha kada bismo bili gladni i emocionalne traume kad bi nas tata posjećivao s ratišta i vraćao se natrag, a brat i ja bismo mu se zakačili svatko za jednu nogu i uz vrisku i plač, molili ga da ne ide, da ostane s nama.
Moja prva „prava” sjećanja počinju povratkom u Mostar 1995. i useljavanjem u stan u Centru 3. Dolaskom u Mostar sam napokon upoznala baku i dedu (s tatine strane), a te je godine mama napokon saznala da su živi i moja druga baka i njene sestre (moje tetke) sa svojim obiteljima, te da su na sigurnom, u Njemačkoj.
Bila su to istovremeno gadna i lijepa vremena. Većina objekata u gradu je bilo srušeno/zapaljeno ili puno rupa od gelera, a mi smo u ruševinama pravili logore za igru. Starija djeca su imala mandat da paze na nas mlađe, da se pobrinu da svi zbrišemo doma kad se oglasi sirena, ili da bježimo od ljudi koji nose vojničke uniforme.
Oblačili smo se iz paketića iz Caritasa i Crvenog križa, jeli smo tvrdi stari kruh i neke šarene pahuljice iz humanitarne pomoći od kojih smo imali šarenu kakicu, pa smo ipak prešli na tradicionalnu drobu.
Postojala su određena pravila kojih smo se morali držati, npr. nismo smjeli slušati određene radio postaje s frekvencija koje nisu bile „naše”, ili npr. nismo mogli obići našu staru kuću jer se nalazila na istočnoj obali Neretve i sl. Također, uvijek smo morali biti na oprezu dok smo se igrali u ruševinama, jer ako je nečega bilo u izobilju, bilo je iskorištenih šprica, a nekad čak i eksplozivnih naprava.
Makar ne zvuči kao idealno okruženje za odrastanje, mi djeca smo nekako uspijevali biti samo djeca, iako nas je na trenutke život podsjećao da se to da lako promijeniti. Kao one noći kad nas je probudio zvuk autobombe, i kad sam prvi put vidjela tatu i strica na prozoru stana s puškama u ruci, dok nas je mama uvjeravala da se ne događa ništa i da se vratimo u krevet.
Ili kao na svom prvom karnevalu u životu, na kojeg nas je vodio tata i radi kojeg sam bila toliko uzbuđena da nisam spavala prethodnu noć, a koji se iz mog radosnog dana pretvorio u noćnu moru, praćenu stampedom mase, vriskom i plačem roditelja koji su svoju djecu trpali u naramak i bježali na sigurno, uslijed mudžahedinskog napada.
Ja sam pripadala među „sretnijom” djecom jer sam imala oba roditelja na broju i u komadu, i jer sam imala tatu koji me je pazio i mazio. Znate, previše mojih vršnjaka je izgubilo jednog roditelja. Previše mojih vršnjaka ne zna kako izgleda kad te tata poljubi i zagrli, ili kaže „Volim te.”.
Teško je shvatiti „strancima” koji luksuz je biti nježan, iskazivati emocije i razgovarati o svemu otvoreno sa svojim roditeljima. Još teže shvatiti kako to izgleda odrastati u okolini gdje skoro i drveća imaju PTSP i gdje su obitelji bez mentalno oboljelog člana izuzetak, a ne pravilo.
Gdje su alkoholizam i nasilje u obitelji tek jedan od svakodnevnih učestalih pojava iza zatvorenih vrata i tankih zidova.
Našu smo sreću brojali u detaljima. U onim kriškama lubenice i pipuna kada bi nas, svu djecu sa igrališta, teta Finka zviždukom pozvala na ljetnu poslasticu. U svim onim kupinama koje smo nemilice brstili verući se uz ogradu Žitoprometa.
U svim paletama koje smo krali za pravljenje logora. U svim aktivnostima koje smo kao djeca organizirali, kao što su briga za napuštene mace i pse. U svim grupnim odlascima na jezero i kupanjima. U velikim obiteljskim nedjeljnim ručkovima… Lista je poduga.
Kako sam odrastala, često sam zamjerala mojima njihov izbor da se vrate u Mostar. Zašto smo se vratili tu, kad smo mogli otići negdje vani? Kad smo mogli imati život s puno više mogućnosti? No, razumijem ih.
Odnosno, ne mogu reći da ih razumijem, jer se mogu samo nadati da nikad neću razumjeti kako to izgleda kad na nekom početku svog života sve ono što si znao, imao kod sebe i oko sebe, se praskom prekine, uništi, a nemaš ništa drugo, pa se hvataš za bilo koju slamku nade da ćeš početi ponovno barem na poznatom. Ne razumijem, ali odobravam i opraštam.
Odrastati u post-ratnoj BiH je značilo imati djetinjstvo obojano vrlo teškim duginim bojama, a moj tekst je zagrebao tek po jednoj nijansi iz palete zvane „stvari koje nas tište, o kojima se šuti, koje ne spominjemo i koje gutamo”.
Moje djetinjstvo jest bilo sretno, ali sam vidjela previše onih nesretnih. Moje djetinjstvo jest bilo sretno, ali je moglo biti puno sretnije. Rekla bih moja baba – dobri smo ispali, kakvi smo mogli ispasti. I tu dolazimo do onog ključnog problema.
Teškog otrova koji kola zrakom, vodom, zemljom… gdje god pogledaš. Otrova zvanog gorčina. Osjećaj frustracije, nepravde, nemoći i očaja. Toliko gorčine ljudi nose sa sobom.
Teško se othrvati tom vrtlogu dok si u toj sredini. Rijetki uspiju. To je glavni razlog moje odluke da odem. Želja da živim život, neopterećen politikantstvom, ogorčenošću. Bez težine tmurnog i zatomljenog osjećaja čekanja i osluškivanja kazaljki na satu, koji odbrojava zadnje minute do eksplozije, pitajući se kad će doći taj čas.
Mnogo sam se puta u životu morala boriti sama sa sobom. Da svoje iskustvo iskoristim kao svoju snagu, a ne kao izliku da budem pasivna i prepuštena životu, čekajući da se on dogodi meni. Da skupim kamenčiće hrabrosti i otkotrljam se u smjeru koji ja odaberem, a ne koji mi se nameće i koji mi je bliži.
I toliko nas mladih vodi tu istu bitku. I kotrljaju se, svatko u svom smjeru. I teško je. Jer svi nosim terete patnje i boli naših bližnjih.
Otići znači otkinuti dio svog života. Dio sebe. Slomiti zapešće pri oslobađanju iz lisica i pomiriti se s tim da dom nosiš u srcu i da više nikad nigdje nećeš biti zaista doma. I ne. Nema to veze sa srećom, nego s kompromisom.
Možda tu leži odgovor na pitanje jedne moje prijateljice (strankinje) koja me je pitala zašto nisam vrištala od uzbuđenja kad su mi priredili iznenađenje na partyu. Na prvu, nisam znala artikulirati odgovor. Sad znam.
Ja dolazim iz sredine gdje se grube riječi i psovke nose kao štit i brana, gdje se pokazivanje emocija izruguje, a nježnost smatra „preseravanjem” koje ne treba pokazivati javno.
Čak i ako ne želiš biti takav, u tebi je usađena na instinktivnoj razini kontrola nad emocijama zbog srama od emocija. Srama, zbog kojeg je toliko neispričanih tužnih priča ljudi, koji zbog toga nikad nisu dobili priliku zaliječiti svoje srce.