Iscrpljeni i na kraju snage, gladni, otvorim frižider da vidim šta pojesti, a tamo jedna stara, otvorena konzerva paštete koja je tu oko mjesec dana i u papiru zamotan komad sira, ne sjećam se od kada.
Razmotam papir, a onaj sir kao sapun dugo stajao na suncu, izbrazdan od suhoće i bez ikakvog mirisa.
Zatvorim frižider, okrenem se oko sebe po kuhinji, a ono gomila prljavog posuđa po svim površinama pa kao da to samo po sebi nije dovoljno po vrh svega jedna prljava tava na mikrovalnoj.
„Mama, možemo li imati gljive“ – upita me dijete i dok sam ga gledala, odjedanput neka nevidljiva željezna ruka mi je stegnula srce da ne mogu disati. Stajala sam na sred kuhinje kao da sam od drveta i suze su same krenule. Provalio se teški oblak tuge, umora, kraja moje snage.
Dijete me je samo gledalo zbunjeno, pa sam se sklonila u kupatilo da se saberem. U našoj kući već danima ne postoji vrijeme za kupovinu, namirnice, kuhanje, porodicu, druženje, samo bjesomučna trka i bespoštedna borba za to isto dijete.
“Čekaj, za šta se ja to borim”, pitala sam se u kupatilu, “za koje dijete ako mu ni pristojan obrok ne dajem, za koje sutra ako danas od iscrpljenosti umirem, za koje bolje, ako mi je jučer i danas ovako kakvo jeste.
Koliko to demona jedna mama treba savladati da bi vjerovala da će biti bolje i koliko stvari mora napraviti da to “bolje” – konačno i ugleda. Sa kojom snagom i za koliko godina? Kako?”
Sabravši zadnji atom snage, umijem se, ko zna koji put uzmem telefon u ruke i nazovem obližnji gril da nam dostavi sendviče i ručak, posklanjam ono posuđe i upalim mašinu, sjedem i kažem sebi samoj dosta je!
Ne može to jedan roditelj sve sam. Ne može, pa nije King Kong.
Vodim spomenuti Centar gdje moje dijete dolazi po stručnu pomoć i sa drugim roditeljima skoro svaki dan iznalazim načine kako će on i drugih 80 mališana dobiti elementarnu podršku.
U saradnji sa našom lokalnom zajednicom radim na rekonstrukciji prostora koji će biti naš novi Centar, sa više kapaciteta, bolje opremljen, pregovaram sa potencijalnim donatorima, prikupljam ponude izvođaća radova, donacije, projekte, ni sama ne znam šta sve više ne.
Da imamo ikoga da nam pomogne, kad bi mi neko instant supu iz kesice ponekad skuhao čini mi se kao da bi mi poklonio svijet.
Zovem muža koji isto tako radi nadljudskim tempom i svojim rukama od ničega stvara krov nad glavom za našu djecu, jer zna se, ako ga ne obezbijedimo vrlo je izvjesno da bi naš sin koji ima autizam završio u instituciji kao što je Pazarić.
Ne moram ni objašnjavati šta nama roditeljima djece sa poteškoćama predstavlja Pazarić. Sinonim za nemoć, usamljenost, svezane ruke, a opet mislim, kako god čovjek promisli, šta je ovo već agonija, nemoć i usamljenost.
Broj prepreka koje prolazimo svaki dan je nevjerovatan, potpuno je nadrealan i iziskuje snagu KingKonga, koju već danima pokušavam pronaći u sebi i još gore od svega, čini mi se, je to što nemam više ni trunku tolerancije na sve ono oko mene što zamagljuje i iskrivljuje činjenice.
Jer činjenica je da meni omražena riječ „sistem“ ne nudi ništa – čak šta više, gura nas u provaliju kao porodicu. I to što moj suprug sam pravi kuću na sopstvenoj zemlji, a Općinska administracija nas vuče evo 5 godina za nos za „papire“ to što nismo tražili nikakve socijalne stanove i stvaramo svojim rukama, to što imamo brdo odbijenica za bilo šta što smo ikada predali za dijete, to što mi neki Ministar ili Zastupnik ili Parlamentarac ili Predsjednik partije gleda u oči i laže me, muteći ono zrno ljudskog dostojanstva i razuma, to što se kod nas ono što zovu „inkluzija“ svodi sufinanciranje od 3 KM dnevno za edukaciju djeteta i još drugi, beskrajan niz „fatamorgana“ sa kojima se susrećemo.
Zaboravi na državu, sistem, po milioniti put samoj sebi ponavljam, to ne postoji, to je aparat smišljen sam sebe da održava, a ne tvoje dijete, ali opetovano i iznova neću da zaboravim.
Sve to živi na našoj grbači dok mi kao sumanuti pokušavamo izvući maksimum funkcionalnosti za dijete, zbrinuti mu krov nad glavom i jednog dana doslovno rahat krepati (bez uvijanja i lijepih sinonima za odlazak s ovog svijeta).
Pri svemu ovome stalno gledam i slušam priče o projektima, podrškama, servisima, olakšanjima i ko zna čemu sve ne, a konkretne podrške nema za sve nas koji podižemo, odgajamo, njegujemo nekoga ko je u potpunosti ovisan o nama.
Mi smo posvetili živote njima, ali ko da pomogne nama?
Kad? Kako ?
Je li za života ili će nam u novinama kad nas nestane napisati „bili su fini“, a mi smo ih samo gledali, jer može nam se.
Mi smo „sistem“!
Preuzeto sa: zenskimars.com