Jer nema tog savjeta koji nije najbolji. Posebno kad je roditeljstvo u pitanju. Tu ionako svi sve znaju.
Zato, evo mog spiska savjeta koje OBAVEZNO morate poslušati, jer kakav ste vi roditelj ako ne poslušate sve
Obavezno se prvo dobro izgalamite na dijete pa kasnije gledajte je li to bilo opravdano
Logično da se sve rješava povišenim tonom posebno prema manjem i slabašnijem od vas. Naročito je ovo poželjno u onim danima kad vas druge odrasle osobe iznerviraju na koje ne možete da galamite. Ali ovo ste rodili, pa logično da možete.
U ekstremnim situacijama, pleska ili dvije, o b a v e z n o
Nek se zna ko je jači, jer kad vas čovjek pogleda ne vidi se ta razlika u kilogramima i snazi i iskustvu u rješavanju situacija. Pa morate to demonstrirati pleskom, udaranjem po prstima ili bilo kakvim udaranjem. Jer se mora znati ko je jači. Prosto mora. I naravno, niste vi to dijete istukli ako dobije plesku ili ga malo udarite, to je samo demonstracija toga ko to može. A ko ne može. A ako dijete slučajno krene da vas udari – bože, pa je li normalno?! Odmah mu objasnite da TO nikako ne smije da radi i OD KOGA je to vidjelo, pobogu? Nek se zna ko je jači.
Baš je beskrajno važno da dijete obuče ono što ste vi zamislili i da to na njemu bude kombinacija dostojna Voguea
Potpuno je logično da se raspravljate oko toga šta će dijete obući, jer ako narod vidi da je povezalo ljubičastu s crvenom ili nedobog rozu i ljubičastu, a da ne pričamo o tome ako djevojčica obuče plavu, a dječak rozu – pa nećete moći izaći napolje nikako. Mislim, nekako baš je važno da svoj autoritet nametnete BAŠ TU. Jer nedobog šta će narod reći. Nemojte ni pomisliti na to da budete pametniji od djeteta, jer ono je vama logično ravnopravno, pa da se sjetite da mu ponudite dvije ili tri opcije pa da ima privid da je ono izabralo. Nema tu logike – ili po vašem ili nikako!
Mnogo je bitno da pred djetetom nemate nikakve granice kad nešto pričate
Pa mislim, što biste ga vi štedjeli psovki, pljuvanja po drugima, nekih pogrdnih izraza ili komentarisanja nekih ljudi iz njegove okoline. Nek i on nauči da se kroz život mora tako; galamom i ružnim riječima. Mislim, nema veze što im je mozak kad su mali kao sunđer. I sunđer se iscijedi, jebogati, neće baš sve ostati. Samo ti opleti, tipa o nekoj osobi koja je često u djetetovom okruženju, pa je onda zagrli kad je vidiš, pa zbuni to dijete skroz. A ako djetetu i izleti nešto od onog što je čulo, ti dijete optuži, ko će kriviti tako slatko i maleno. Izgalami se i reci da je nepristojno.
Savjet svih savjeta: OBAVEZNO OSTANITE U BRAKU ZBOG DJECE
Ovo je mnogo bitno. Iz nekoliko razloga. Ako to uradite uvijek ćete mu moći nabijati na nos da ste to uradili zbog njega, znači osigurali ste se za budućnost. Drugi razlog je to što nema šanse da to utiče kasnije na njegov odabir partnera. Vi to da se ne volite, muž i vi, ionako taaako dobro krijete da to znaju možda samo u vašem mjestu, ali ne i u susjednoj državi. Kako bi to uopšte dijete moglo primijetiti? Samo se vi držite propale veze i izvlačite se na dijete i nemojte slučajno da rješavate problem kako biste djetetu pokazali da se tako inače prema problemima odnosi. I spremite mu pare za psihologa kad odraste. To je dobra investicija, bolja od fakulteta.
Ne morate kod doktora baš svaki put kad je dijete stvarno bolesno, lijek potražite na internetu
Mislim, i ti doktori su umislili da nešto znaju. Škole i tako nešto, garant kupljene diplome. Ionako sve što valja je otišlo u Njemačku. Mislim, šta sad, ionako to sve na internetu ima. Samo je bitno dobro ukucati simptome, pa napraviti dijagnozu, pa od te dijagnoze napraviti screenshot, pa to poslati u par grupa. I dok ti to sve obaviš možda dijete i ozdravi, a možda mu bude i vrijeme za bolnicu. Mrtva trka.
Organizuj se! Nisi valjda nesposobna!
To što ti ideš i na posao, pa trčiš kući da napraviš ručak, tamo te redovno dočeka haos, a da ne pričamo o tome u kakvom si ti estetskom i misaonom haosu, to nije tema ove organizacije, pa još moraš valjda i da budeš s djetetom, to nije izgovor. Organizuj se. Prosto se, gospođo, organizuj i to ti je to. Kako misliš kako da se organizuješ? Ne znam, ima li neki kurs za to? Online? Neki life coach. Pa snađi se, ti si sad čarobne moći dobila, nije ti dovoljno što si majka, ti bi još i da te neko nauči kako da se organizuješ. Organizuj se i to ti je to.
U ime vremena s djetetom, mobilnog telefona, tableta i TV-a
Samo dobra internet konekcija, brz mali dječiji prst, udobna stolica i to ti je to. Svaki dan, kad god je to moguće. Ti na svoj telefon, dijete na svoj telefon. To što narod priča da vrijeme brzo prolazi, da treba svaki trenutak iskoristiti, da sad kao neka ta plava tečnost, čuj mene tečnost, svjetlost smeta očima, sve je to propaganda sa zapada. Sreća pa postoje uređaji pa svako može da ima svoj mir. Ti ne diraš dijete, ne dira dijete tebe i svi odmorite jedni od drugih jer ste se u tim silnim godinama koje ste skupa već umorili, ispričali sve, izigrali se i oslušnuli. Samo ti sebi neki optički internet uvedi i opleti. Ti po lajkovima, dijete po Dedi Fingeru. Nema potrebe da na internetu potražite pametne stvari poput grupe Razvojne igre za djecu.
Nema nosanja, nema maženja – pa neće biti razmaženo derište, pobogu!
Poslušaj me kad ti kažem, nek dreči i plače, zna narod da se tako pluća razvijaju. Da toj polugodišnjoj bebi (nemoj u mjesecima, to nervira ljude) nešto treba, ona bi to, brate mili, i rekla. Logično. Samo ti nju pusti i nema nosanja. To kad još malo naraste pa kaže da je bole noge, a ti je nosiš, pa izmanipulisala je! Kako misliš bole noge kad rastu? Kako mene nisu boljele? Nema tu šta da se razgovara više – djeca se ne nose i tačka. A i maženje treba dozirati. Jer kad malo razmisliš, i kad naraste tražiće da ga maziš, a to je sramota već, zar ne? Samo ti njega pusti nek se mazi samo ili eno nek ode do komšinice nek ga ona pomazi. Lijepo kaže narod da se tako djeca razmažu, pardon postanu razmažena, a narod ionako sve zna. Uglavnom, što bi rekla moja Lola, dogovojili smo se – nema nosanja, nema maženja – nek se čeliči na vrijeme.
U potpisu: Majka Lole od 30 mjeseci, koja je mažena, nošena, dojena, s njom se razgovaralo, ponekad zagalamilo (sram me bilo i stid), nikad udarilo, a bogami i telefon joj se znao uvaliti. Tekst napisan iz iskustva ličnih grešaka i grešaka mojih roditelja, jer kako bi drugačije moglo?
