Mislila sam da imam djevojčicu. Pa sam mislila da imam muškaraču. Ali sada znam: imam sina.
Djeca rastu užasno brzo, a koliko god roditeljstvo ponekad bio naporan posao, to odrastanje obično teško padne roditeljima. Stoga oni nastoje da zabilježe sve one neke prolazne a značajne trenutke u životima svoje djece.
Kada ste dijete, ljubav i podrška koju dobijate od roditelja postaju jedna od najvažnijih stvari u vašem životu.
Ali možete li zamisliti kako bi to izgledalo kada bi bilo koji od vaših roditelja imao Down sindrom?
Vjerujem da se sjećaš početka svog ljubavnog života. Onog prijelaza iz veza s velikog odmora na veze koje su uključivale i više od držanja za ruke i odlazaka u kino.
Ja nisam naučnik. Nisam za to dovoljno pametna. Ali sam majka. I mada ni za to nisam dovoljno pametna, dobro poznajem autizam iz te perspektive. Poznata mi je ta tiha patnja koja dolazi uz to što smo drugačiji ili čudni. Poznata mi je jer je osećam svakog dana.
Kažu ljudi, nije tata ko te stvori, već onaj koji te čuva, neguje i voli…
Nakon što je rodila mrtvorođeno dijete, fotografkinja i mama, Čelsi Kar (Chelsea Karr) ponovo je ostala trudna i odlučila je da fotografijama ovjekovječi trudnoću sa svojom “duga bebom” (rainbow baby).
Na pitanje da li su dječaci veće maze mogu reći ovo:
Sve novopečene mame, od onog trenutka kada to postanu su uvjerenja kako prolaze kroz najteži period svog života, posebno ove moderne, pa to sada ima nove riječi od tantruma, preko razvojnih skokova, terrible two, do tethinga i štatijaznam čega sve ne.
Zamislite da ste djevojka, ali ste prisiljene da krijete svoj spol. I sama pomisao na to je užasna, ali upravo je takav život mlade Avganistanke Sitare Vefeder (Sitara Wafadar).
