I kao da je svojim prisustvom u Beogradu uporno pokušavao promijeniti tu činjenicu; Matej kuca na vrata taksija, taksist ga odbija, ali srećom dolazi Nenad, Matej trči ulicama Beograda, Nenad ga zaustavlja, utješi i odvede na sigurno, Matej pliva u gustoj, gladnoj Savi, gubi snagu, no otac zadnji tren dolazi do njega i vadi ga na sigurno…
Potpuno sam uvjerena da je taj čovjek u očaju mjesecima mentalno trčao ulicama Beograda, plivao i ronio u Savi i Dunavu, podsvjesno znajući da to nema ama baš nikakvog smisla, osim što je to jedino smisleno što je mogao uraditi.
Istovremeno je predriblao nacionalne histerije, lude medije, sumanute teorije i ljude koji se muvaju oko ovakvih priča, ni jedan tren ne silazeći s putanje noćni klub-ulice Beograda-Sava.
Nijedan konflikt Periš stariji u toj situaciji nije izazvao, ni na jedan mamac se nije uhvatio.
I sa zanimanjem promatram njegovu vjeru, to mi je vrlo čudno.
Ne sjećam se da me ijedan javni događaj ovoliko emocionalno povukao da stojim u masi.
Ne razmišljam o manama kriminalističkog postupka, iako ih vidim, mane medija, ništa.
Samo se divim Nenadu Perišu i humanosti koju je uspio izvući iz svih aktera ove priče.
Dirljiv je govor dogradonačelnika Beograda i pozdrav djetetu koje su Srbi tražili više nego ijedno “njihovo” dijete, mada to nije pravedno.
Moj naklon, dobri čovječe.
Preživi.
Preuzeto sa: facebook.com
