Idu ispred mene sin i mama. Žučna rasprava među njima. Sin, petnaestak, čini mi se, glasić mek, isprekidan i nesiguran. Ipak, bori se.
Traje njegovo NE MEŠAJ SE i mamini uporni pokušaji da to ne čuje.
Sin joj kaže: „Mama, pusti me da odlučim sam, to je moja stvar!“
Mama ne čuje.
Ne dopušta da postoji neka njegova stvar koja nije i njena.
(Pomalo je zastrašujuće, sigurna sam, kada se deca odlepljuju od obale, a vi ne znate u kakvo more plove niti da li su dovoljno vešta. I vidite samo oluje).
On joj, sateran uz neki unutrašnji zid, kaže: „NEMAŠ PRAVO DA SE MEŠAŠ!“
A ona na to iznese svoj krunski argument: „Imam pravo! Znaš li šta mi daje pravo? To što sam te celu noć rađala!“
Kakav argument, majko!
Bravo, majko!
Svaka ti zlatna!
I jesi ga rađala celu noć, u bolovima i mukama. A onda drhtala, nisi spavala, bolovala si s njim svako razbijeno koleno i ponos.
I danas drhtiš, majko. Jer on je tvoje blago.
Ali, majko!
Nije on to od tebe tražio!
I nije ti dužan da sada tvoje rađanje plaća tako što se odriče svoje volje!
Što se odriče granica!
A granice služe da ga čuvaju u tom svetu, u koji ti je teško da ga pustiš.
Seti se sebe, majko, kada su to tebi radili. Ovi regioni poznati su po tome da se rađanje uvek nekom duguje.
Duguje se mami, tati, tetki i stričevima.
Nađe se uvek neko da ti, po nekom lošem automatizmu, kaže:
– Ja sam te rodila!
– Ja sam te hranio!
– Ja sam te školovao!
Terajući te tako na bezuslovnu poslušnost.
Na gašenje samostalnosti.
Bojeći ti odlazak od kuće u veliki život krivicom.
Nisi ti jedina i najgora, majko!
Mnogi pre nas su se setili da je emocionalna ucena iz raja izašla, a mi smo to nasledili.
I svi smo u tom lancu nasleđivanja i ucenjeni i ucenjivači.
Ali ti, majko, možeš da promeniš tok istorije.
Jer dok osećaš dug, ne možeš u sebi da rodiš zahvalnost.
Ni tvoj sin, majko, ne može da ti bude zahvalan ukoliko ga dužiš nekim dugom neisplativim.
Najzeznutije u roditeljstvu, a to ti niko ne kaže, jeste to što si dobro odradila taj težak posao ukoliko pristaneš da te jednim važnim delom, onim kojim mora sam, dete ISKLJUČI, PREVAZIĐE.
A mora samo.
Da oseti.
Padne.
Odluči.
Pogreši.
Jer tako se uči život.
Stiče imunitet.
Tako se stiče vlastiti oslonac.
U sebi.
U tvom detetu je celi jedan svet koji čeka da se rodi.
Cela jedna autentičnost.
A za to rađanje su mu potrebne granice.
Zato.
Poslušaj ga, majko!
Udari zato glavom o njegovu granicu, majko, jer tako će je tvoje dete naučiti.
Naučiće da je u redu da je postavi, da kaže „Ovo je moja stvar!“ i svima drugima, koji nisu tako dobronamerni kao ti.
Ljiljana Milić