On je otac tri sina, Jakova, Luke i Save.
Žive u trošnoj kući kraj groblja. Do radnog mesta ima tridesetitri koraka. Nekada ih bude više, kada ga na primer bole noge, ili kada pada kiša. Bušne cipele progutaju vodu pa se teže i sporije gazi. Tada mu je potrebno bar trideset koraka pride.
On je otac tri sina, Jakova, Luke i Save i već osam godina kopa rake na seoskom groblju, svaki dan. Smrt ne preskače vikend. Kada biste ga posmatrali iz nekog prikrajka, iza nekog mermernog spomenika ili česme, videli biste čoveka mršavog, jedva šezdeset kilograma teškog. Noge su mu tanke i krive. Ramena uska. Jedino su mu šake velike. U njih lepo stane lopata, kao u neki kalup. On bi vam rekao: „Dobro pa su bar ruke jake, teža je zemlja, nego što se misli“. Nokti su mu kratki, seče ih do korica, nekada i krv potekne, živac povredi, ali ne da da se grobljanska zemlja zavuče pod njih. Uveče, kada dođe kući, uzme žičanu četkicu i riba ih.
U toj kući kraj groblja stalno zviždi vetar. Leti, pred oluje, treska okna i samo širi one napukline na staklu. Zimi se zavlači kroz pukotine, čini se da nijednu ne preskoči, i hladi već studenu kuću. Taj vetar šiba sa okolnih pustara i groblja. Donosi sa sobom nemir i neizvesnost.
A ne čuje ga kada ode u selo.
Čim krene kući, udaljenoj dva kilometra od prve ulice, oseti ga po licu, ko žilet koji reže na suvo. Ulazi pod odeću, pod kožu i juri pravo do kostiju. U kući slušaju njegov huk, jer nemaju struju. Tu, neki bi rekli „prokletu avetinju“, dobili su od dalekih rođaka na korišćenje, dok ne nađu bolje. U njoj nema sobnih lampi, televizora, računara. Samo je jedan radio na baterije smešten na kredenac kraj smederevca. On pokušava nadjačati sablasni zvuk vetra. Svetlost unosi svećama koje dobija od gazdarice radnje u kapeli. Nesebično mu daje one najdeblje, ko slavske, one koje traju duže od noći, pa čak i od najdužih zimskih.
On je otac tri sina, Jakova, Luke i Save i ne voli zimu. Zima ga tera da na starom biciklu odlazi kilometrima daleko u šumu, da skuplja otpale grane. Ne seče mlada stabla, podsećaju ga na sinove. Sa sobom vodi Žujana, starog olindralog džukca koji im čuva kuću i laje na vetar. Žujan je dobar pas, i gladan pas. U njegovoj limenoj šerpici teško da se može naći sočna koska sa mesnim ostacima. Uglavom jede hleb i vodu. Žujan je odan pas, za razliku od njegove žene koja ga je napustila one večeri kad se sat pomerao unazad. Odnela je svoju odeću, zidno ogledalo i novu šerpu, a ostavila Jakova, Luku i Savu. Na komadu papira je napisala: „Ti si nula. Kopač raka na seoskom groblju. S tobom ja budućnosti nemam. Uneo si prokleto groblje u kuću. Ko da nam se mrtvaci po sobama šetaju. I ovaj vetar…izluđuje me. Ti si nula…“. Prošlo je od tada šest godina, ni pisma ni pozdrava. Ni nje u prolazu da ih vidi, da vidi Jakova, Luku i Savu, svoje sinove.
Vreme im je zalečilo rane. Sveža krv kapala je dugo, pa se pretvarala u sukrvicu, sukrvica u krastu, i krasta je sad otpala. Ostavila je ožiljak, ali manje boli. Sirotinja ne pruža mnogo vremena za jadikovanje nad prošlosti. Valjalo je čekati novi dan i preživeti ga.
On je otac tri sina, Jakova, Luke i Save i nikada im nije pričao o užadima koja seku dlanove dok spušta sanduke u zemlju. Nije im pričao koliko ga boli telo. Koliko je istrošeno i na ivici snage. Nikada im nije spomenuo da je bar sedam puta do sada pomislio da zameni mesto sa tim nekim u sanduku. Nije im pričao da ponekad primi milostinju, nije hteo da ih postidi. Ljudi su mu, ko krišom, gužvane novčanice stavljali u ruke „za leba da imate“, prošaptali bi. Ubijao ga je odraz u njihovim zenicama. Video bi smežuranog čovečuljka, uprljanog zemljom, umrlog i preživelog po ko zna koji put.
Svakog dana odlazio bi u crkvu sa istim rečima pred Boga: „Dragi Gospode, nekada će i moja muka stići do tebe, pa ćeš pomoći. Moje srce neće još dugo izdržati, ako bar malo boli s njega ne skineš. Sinovi moji, Jakov, Luka i Savo rade od svoje pete godine. Pomažu mi kada idem u šumu, kose tuđe travnjake, zidaju tuđe kuće, idu u školu i odlični su đaci. Uveče, kada zaspu, gledam njihove male dlanove. Toliko žuljeva načičkalo se na svakom od njih. Jakov već tri dana ima posekotinu u kojoj se neprekidno skuplja krv. Spavaju u tom tvrdom istom krevetu. Idu u prnjama. U školi ih deca ismevaju. Oni ćute. Mene teše. Stid me je što sam ikada pomislio da nestanem u grobljanskoj zemlji. Boli me što im osim tople reči i zagrljaja malo šta mogu pružiti. I taj vetar… kada bi samo hteo da stane. Ja i ne znam šta bih tražio od Tebe osim da mi Jakov, Luka i Savo ostanu nasmejani i zdravi. I Žujan naš. I da me sačuvaš još koju godinu, ova leđa sve bolnija…da mogu da ih na put izvedem. Više nam od toga neće trebati…“.
On je otac tri sina, Jakova, Luke i Save i plače svako veče u crkvi. Kruni se od boli, pa se od crkvene kapije do kuće ponovo sastavlja. Uprkos vetru.
On je otac tri sina i veruje, tako je jednom pričao kraj zatrpane rake, da postoji nebeska pravda, ona koja donosi spokoj duši i osmeh licu, samo ako si dovoljno strpljiv da je čekaš, ako veruješ u nju.
I ako si jači od vetra koji duva.
Od vetra koji hoće da te zaustavi.