Ja volim našu zemlju. Smatram da je nije lako voljeti. Smatram da mi je dala puno razloga da kažem: „Ma nosi se zemljo“. Smatram da postoji mnogo toga što možeš kritikovati, promijeniti, unaprijediti. Smatram da ima veliki potencijal da bude jedna sjajna zemlja za život. Volim njenu prirodu!
Nekoga možeš voljeti i kada si daleko. Ponekad možeš voljeti nešto i morati mu reći zbogom, pa ga onda voliš i čezneš za njim.
Dovoljno sam putovala da znam kako je na „zapadu“. Znam kako je i na „istoku“. Dovoljno sam vidjela da znam da i oni putuju, piju kafe, jedu u restoranima, isto kao i mi. Dovoljno sam putovala da znam da su priče o skupoći i kako tamo ne možeš ništa da kupiš i priuštiš od luksuza samo mitovi. Dovoljno sam vidjela da znam da i oni odmaraju i da ne rade 24h.
Skupe su im kažu stanarine. Iznose i do pola plate. A u Banjaluci troškovi stanarine i računa iznad prosječne plate. Ne one prosječne koju nam plasira statistika kada sabira i dijeli ministarske plate i plate običnih šljakera. Već one stvarne. One od 370 maraka. I kako sa tom platom uopšte možeš i zamisliti da za sebe i svoju porodicu obezbjediš bilo šta, a kamoli neku budućnost.
Cijene stanova u Banjaluci su više od 2000 maraka po kvadratu. To prostom računicom znači da ti treba više od 100 hiljada maraka da bi sebi obezbijedio krov nad glavom. To znači da ćete ti trebati i neke stvari jer nećeš spavati na podu. To dalje znači da u narednih dvadeset godina moraš da plaćaš ratu kredita od 600 maraka, da vratiš banci iznos koji ti je dala i još pola od toga. To znači da si njen rob. To znači da ćeš u tih dvadeset godina morati da se odrekneš mnogih stvari. To znači da ćeš morati da se plašiš za svoj posao. To znači da si sjeban!
I to sve ako imaš dovoljno sreće da imaš posao. Ako posao nemaš, ovo sve za tebe je nemoguće. Ti vjerovatno još uvijek živiš sa roditeljima i ne vidiš svjetlo na kraju tunela. Ti vjerovatno često čuješ kako te kritikuju jer se nisi „odvojio“, a kako da se odvojiš i gdje da ideš?
Često čujemo kako na „zapadu“ djeca ne žive sa svojim roditeljima. Kako su oni eto mnogo samostalniji i sposobniji od nas i manje vezani za majke i očeve. Jesu, jer im države omogućavaju da već od srednje škole rade i zarade svoj novac.
Novac znači da možeš biti samostalan.
Novac znači da možeš biti slobodan.
Novac nam treba da preživimo, koliko god se protivili potrošačkom društvu koje nas vezuje i čini svojim robovima, novac nam je neophodan.
Ja sam skromna osoba. Ne patim za skupim stvarima. Zahvalna sam životu na svim prilikama koje sam dobila. Već sedam godina plaćam svoje račune i živim samostalno. I mogu da ih platim. Imam posao. Mogu da otputujem. Rekla bih da imam dovoljno.
Ali šta ako želim više? Šta ako želim da napredujem, da se obrazujem? Da putujem u Aziju ili Južnu Ameriku? Ako želim svaki mjesec da štedim godinama pa uštedim za svoj stan. Ako želim da radim i zaradim više. Ako želim da budem bolja. E, to je kod nas nemoguće.
Kod nas je moguć dolazak do jednog praga od kojeg dalje ne možeš sam. Možeš se zavaravati, vjerovati da je moguće. Možeš ponavljati svoju mantru da trebaš da se trudiš i da je sve moguće. Možeš ti misliti da jeste, ali nije. Naglasak je na ovome SAM. Ako imaš pomoć, možeš daleko dogurati. Ali gdje je uopšte to daleko u zemlji o kojoj se dvadeset godina od rata svaki dan spominje rat. Zašto? Zato što nas sa tom pričom filuju. Tužba, agresija, genocid, pa red parastosa. To je otprilike svakodnevni sadržaj našeg dnevnika. A šta je sa nama kojima ne pušimo te priče o nacionalnom prije svega i kojima se povraća od te retorike?
Zato naši mladi odlaze autobusima odavde i ne mogu da ih krivim.
Zato se medicinske sestre od pedeset i kusur odlučuju da ostave sve i idu u Njemačku.
Zato ljekari sa već završenim specijalizacijama pakuju svoje porodice i odlaze da bi negdje počeli od nule.
Brže će tamo negdje napredovati od nule nego da ovde živi još dva života.
To je realnost naše divne, u brežuljke ušuškane i čistim rijekama ispresjecane zemlje. Politika koja nas vuče u sunovrat i pojedinci koji su spremni da jedu, dišu i puše priče o nacionalizmu ispred svega. Ja sam izgubila svog oca zbog politike, nečijih tuđih interesa i onih koji su odlučili da žele da se ubijaju. Ne želim im pokloniti i svoj život. Želim da on bude najbolji moguć. Ne mogu više da gledam parastose. Ne mogu da slušam o „nama“ i „njima“. Kome od te priče ne bi bilo muka?
Čekam svojih pet minuta da kažem volim te, ali zbogom!
