Nakon majke i ponekog prijatelja, jutros je i njegov otac otišao preko granice u potrazi za boljim i dostojanstvenijim životom. Da, nije to nikakva nova vijest i nema tu, nažalost, ništa čudno, ali prijatelj ima pravo u jednom. Velika je razlika između pročitati statistike i naslove u novinama, bodriti „nepoznate“ da odu i tako tebi možda ostave veći dio kolača ovdje, ali drugačije je kada preko granice krenu dijelovi tvog srca. Onaj što te postavio na noge i oblikovao takvog kakav danas jesi, primoran je otići ne bi li sačuvao sve ono što te naučio. Tek tada shvatiš koliko je stanje ozbiljno i da se ne radi tek o nekom trendu, bombastičnim naslovima ili izvanrednim vijestima.
Nije dobro. Nikako. Ljudi su toliko nezadovoljni i onemoćali da napuštaju domove koje su stvarali desetljećima. Parovi se rastaju, jedan krene na jednu stranu, drugi na drugu. Ali i dalje se, barem u početku, nadaju da će njihova ljubav opstati i preživjeti tisuće kilometara koji ih dijele. Kažu, mnogi odu samo da bi brže zaradili više novca, zatvorili neke financijske rupe, podigli kat kuće i promijenili prozore ili malo „odmorili“ glavu od situacije u državi pa će se vratiti nazad.
Neki se i vrate. Ti povratnici su ili krivo shvatili pravila igre pa očekivali da se ne trebaju barem jednako truditi u inozemstvu ili su jednostavno završili svoj plan. Ali ima onih, i ima ih puno, koji (ne)planski ostanu, koji se nemaju čemu vratiti, koji su odustali. Možda je jedan od njih i prijateljev otac jer dugo se opirao, vagao, i eto, nužda je bila jača od obitelji koja je već otprije razlomljena.
Ne radi se, ni u ovom konkretnom slučaju, o lijenim ili nezaposlenim ljudima, već o zrelim i dovoljno dugo vremena iskorištavanim građanima ove države. Rade, zarađuju, trude se, a minus sve veći i vremena sve manje. Potrošili su se, nemaju snage ni za ono najvrijednije, za ono neprocjenjivo. Za svoju obitelj. Za sebe.
Teško je, kad si još u uvijek u mjestu gdje si se rodio i kad je tvoja obitelj i dalje razlomljena po dijelovima istog grada, zamisliti da netko od njih ode u Njemačku, Švedsku ili Irsku. A opet, tu smo svi i ne vidimo se po nekoliko mjeseci. Udaljeni smo svega par tramvajskih stanica i ne vidimo se jer ne stižemo, jer radimo po 10-12 sati dnevno, imamo hobije, živimo svoje ljubavne veze i jedva održavamo manji broj prijateljstava. Čujemo se kad je sila i kad je slobodno vrijeme, kad su nam smjene „normalne“ i kad nisu u koliziji. Kad se naspavamo i kad su nam želuci puni. Da se ne ljutimo i da ne budemo živčani jer nije moj brat kriv što ja previše radim niti je moja majka kriva što nam dolazi na posao jer jedino tako nas može povremeno vidjeti.
Tu smo svi. Ne vidimo se osim za blagdane i rođendane, a nekad ni tad. Jer radimo. Dođe ti da se zamisliš bismo li se viđali češće ako netko od nas ode u inozemstvo, zarađuje, dobro mu je pa provede godišnji ovdje, s obitelji, miran i namiren, a obitelj sretnija jer mu je dobro?
Te misli su, pretpostavljam, ono što te proganja prije nego se odlučiš na odlazak iz države jer iako razum i matematika podupiru tvoju odluku, srce tuče za mjestom tvojih prvih koraka i rođendana, tvojom obitelji i tvojim domom pa se pitaš jesi li, izabravši bolje uvjete rada i života, izdao svoje ljude i svoje mjesto. Jesi li?
Prijatelj je plakao jutros. Polovica srca mu je iselila iz države prošle godine, a druga polovica jutros. Obje polovice plakale su jer odlaze, moj prijatelj je plakao jer ostaje.
Budite dobro, ma gdje bili.
Ana
