Ovo je osma osmrtnica od kako živim u ovoj zgradi. Jedno po jedno samo osvanu uokvireni u crne, plave i zelene papire pa ih se komšiluk sjeti da su postojali.
Svi su živjeli sami. Vrlo rijetko, jednom u godini, ako i toliko bi ih posjetili najdraži, zadržali se oko satak tu i otišli svojim životima. Živjeli su tiho. Međutim, njihov odlazak je svaki put bio nesnošljivo bučan. Poslije prva tri puta sam primijetila uzorak ponašanja, pa sam se počela šaliti na taj račun.
Osmi dan po ukopu preminule osobe, u haustor bi dolazili majstori, skidali stara, bijelo lakirana ulazna vrata i postavljali nova, blindirana sa po petnaest utora. Onda bi stan ostao netaknut dok ne prođe četrdeset dana žalovanja.
Četrdesetiprvi dan se uz nesnošljivu buku vade drveni prozori, a uglavljuje se PVC stolarija. Tri mjeseca poslije osmrtnice, ostaje isto prezime na vratima, ali iza blindiranih vrata sada ne vene tiha starica, nego cvjeta jedan novi bučni mladi život. Bude mi drago ako je to neko koga sam srela bar još jednom na stepeništu, ali nažalost većina ih se stare majke sjetila dok su vadili kakav papir u katastru.
Postoji jedan divan film iz japanske kinematografije i zove se Balada o Narajami. Film govori o jednom selu u Japanu u kojem je običaj da starci kada napune sedamdeset godina bivaju odvedeni na vrh surove planine Narajama i ostavljeni tamo da umiru kako ne bi bili teret siromašnoj zajednici.
Glavni lik je starica od 69 godina koja ima dva sina, te svjesna činjenice da im uskoro neće biti od koristi, u jednom trenutku izbija zdrave zube kako bi sinovima dokazala da je “dotrajala” i olakšala im bolan zadatak nametnut od zajednice, da majku odnesu na vrh planine i ostave je tamo da umre. Prosječan stanovnik Balkana će se licemjerno zgroziti na ovu nekadašnju japansku praksu.
Međutim, sjetim se tog filma svaki put čitajući vijesti o propadajućim penzionim fondovima ili uz buku postavljanja blindiranih vrata i razmišljajući o tome da li bismo bili poštenija zajednica kada bismo mi naše “dotrajale” starce svi na leđima odnijeli negdje na vrh Maglića i ostavili ili je poštenija zajednica ona koja ima želudac da stoji i gleda nekada časne i radine ljude danas koji kupuju po četvrt kruha i jedan pileći batak, vadeći naboranim rukama kovanice iz nekada punih novčanika.
Uvijek se pitam imaju li oni porodice? Gdje je tih 99,9 % vjernika sa popisa da ponesu starim majkama kesu iz supermarketa? Na kraju, upitam se i kakvi li su to ljudi morali biti kada su ih svi tako zaboravili. Možda su sami sebi takvu starost skrojili?
Ima dana kada pregrijana nakon nekoliko sati frustrirajućeg potplaćenog posla uđem u tramvaj, a tamo me dočeka ekskurzija staraca koji pravo na besplatni prevoz javnim saobraćajem koriste da bi se vozili sa kraja na kraj grada (da vide na kojoj su pijaci danas paprike skuplje), samo i isključivo u vrijeme saobraćajne špice.
Nikada u podne, nikada u deset ujutro. Već samo u osam ili u četiri. Obavezno se takvim danima nađe i neka bivša nastavnica hemije kojoj osim otvorenih prozora krcatog tramvaja smeta i što drugi ljudi dišu.
U takvom danu priuštim sebi zlu misao da ostanem sjediti na ljepljivom sjedištu, ne zato što mi je tu udobnije nego zato što, iznervirana svojim postojanjem u državi u kojoj radi grijanje u tramvaju u junu, kažem sebi: “Ova generacija nije zaslužila da im se ustaje”. U pola minute mog revolta, sjetim se svega što su ti oronuli, slatki mali starci mogli mijenjati, a nisu. Pomislim ko li je od njih nagovarao po komšiluku na rat? Koliko li je mladih ljudi prestalo voljeti nauku radi ove namćoraste žene? Vas pedeset sada što tražite pet feninga jeftinju papriku od nemila do nedraga ste prvi u redu za pogrešno glasanje posljednjih nekoliko decenija. Ne treba njih ni na Narajamu ni na Maglić, nego u remizu ostaviti sve na sedamdeseti rođendan da se vozaju ukrug do kraja. Biće da je ova sijeda glava se odrekla sina jer je odabrao da bude slikar umjesto advokat.
Sigurna sam da bi ova starica imala nekoga da je preveze do pijace da se nije posvađala sa kćerkom jer se razvela i drugi put. I tako pola minute namišljam šta li su sve ti tersovi mogli napraviti kada smo svi mi skupa, u tramvaju sa otpada neke bogate zemlje, spali na milost i nemilost jedni drugima.
Onda joj ugledam pjegavu, venama išaranu ruku. Sjetim se tada svoje majke i nane, kojih odavno nema, ni da im operem prozor ni da ih pitam kako se pravi baklava ni da mi tersaju što stojim bosa na pločicama.
Zamirišu mi njihove duše u zagušljivom tramvaju, zamislim da mi uzmu lice u svoje providne, mekane ruke i smire me. Postidim se svojih dotadašnjih misli i pomognem tersavoj starici da sjedne na moje mjesto. Dok ona gunđa o propuhu, ja se nadam da ako ništa, neće biti tramvaja kada budem u njenim godinama i da me neki novi klinci neće proklinjati što im ništa ostavili nismo.