Vidjele smo se neki dan. Moja prijateljica i ja. Iskreno, ne znam što se sve dogodilo i izgovorilo na kavi jer gotovo ništa nije rekla, a nije se gasila.
Svjesno ili nesvjesno cijeli život se okružujem ljudima sličnog zaleđa mojem. Sličnih ili istih svjetonazora, jednako ili slično nevjernici i agnostici, sličnog (traumatičnog) djetinjstva.
Zovem ju. Nekad svaki dan, nekad nekoliko puta dnevno, a nekad prođe i po tjedan dana da joj nisam čula glas. Ali volim ju čuti, javiti joj što je novo, povjeriti joj se, znati kako je…
Ima tih nekih razgovora koje si vodio koje nikako da zaboraviš. Svako malo te nešto na te razgovore i te ljude podsjeti. A realno, ne bi se htio prisjećati baš svog smeća koje ti je u životu prošlo kroz život.
Bilo je lijepo vrijeme, našminkala sam se, sredila, odjenula nešto što me čini sretnom, otišla do grada, kupila sama sebi cvijeće i prošetala za ruke.
Imam tu jednu zelenu majicu dugih rukava. Znaš one stvari koje su ti za po doma, poluraspadnute, stare, udobne, možda i zamazane, ali nekako su ti najdraže jer si u njima ti ti.
„Zašto ne ostaviš prošlost tamo gdje je?“, pitao me neki dan. Automatski sam se obranila i rekla da jesam, da sam ostavila prošlost tamo gdje je, u prošlosti.
Pitali su me nedavno, javno i pred publikom, koji je moj san. Naravno, nema ih malo, ali kao iz puške sam izjavila: “Biti mama.”
Nisam znala da imam predrasude o ljudima mlađima od sebe. Uvijek volim reći da je to samo broj koji ne znači ništa, ali očito mi je nešto značilo do prije par mjeseci. Dakle, lagala sam i sebe i druge.
Skoro svake nedjelje bili smo kod njegovih na ručku. Svaki put manje-više isti jelovnik. Isti ljudi i tanjuri. Identični razgovori i teme. I sve gori osjećaj nepripadanja u želucu.
