Zvuk alarma nasilno me čupa iz dubokog sna. Zašto moram osjetiti ovaj osjećaj? Kao da me netko šamara i viče: „Više nikad ništa neće biti kako ti želiš“. Gasim alarm tijekom borbe s pokretanjem vlastitog tromog tijela koje odbija poslušnost. I evo ga, već je ovdje. Sjedi na rubu kreveta, krevelji mi se svojim krezubim osmijehom, svjetlećim očicama punim užitka zbog moje muke. Mlatara kratkim krivim nogama preko ruba kreveta, gegajući se s jedne na drugu stranu. Iz usta mu počinju izlaziti riječi kao svakog dosadašnjeg jutra. Omražene riječi, riječi pune paralize, smrdljive, zelene.
„Moooraš ustati, moooraš na posao, moooraš se probuditi, moooraš si skuhati kavu, moooraš oprati zube, moooraš se ovako obući, moraš, moraš, moraš“!
Što dalje odmiče u nabrajanju, sve više i više skakuće po krevetu, oko mene, radi kolutove unaprijed, unatrag i sa strane, nabraja sve obveze, zadatke, usluge, rugajući se i kreveljeći. Što su meni ramena pogurenija, što sam ja usporenija pod teretom moranja današnjeg dana, to on više divlja.
„Moooraš poslati onaj mail, mooraš u trgovinu po namirnice, mooraš skuhati ručak, mooraš kupiti poklon za onog malog iz razreda, moraš kod frizera, moraš“!
Ne zaustavlja se bez obzira na moje preklinjanje, na moj očaj. Pokušavam ga uhvatiti, posjesti, porazgovarati s njim. Zašto je ova predstava potrebna svako jutro? Ali ne sluša me, klizi mi iz prstiju i nastavlja skakutati po kauču, po kuhinjskim elementima kreirajući kaos gdje god se nađe. Ne odustajem i nastavljam ga loviti. Što ga više lovim, on je uzbuđeniji, pokretniji, glasniji, iritantiji.
Uz mene je dok se tuširam, nabraja što sve moram kad se istuširam. Uz mene je dok putujem na posao, nabraja što sve moram kad dođem na posao. Uporan je, ne sluša me, što ga više molim da prestane, on je glasniji. Suputnik mi je već godinama. Koliko god se trudila ušutkati ga, znam da sam ga već prihvatila kao normalan dio svoje jutarnje rutine. Svako jutro je ondje. Svako jutro gledam istu predstavu. Svaku večer legnemo zajedno u krevet, započinjajući još jednu bitku.
„Moooraš poslati onaj mail, mooraš u trgovinu po namirnice, mooraš skuhati ručak, mooraš kupiti poklon za onog malog iz razreda, moraš kod frizera, moraš“!
„Sutra moraš opet na posao, moraš napisati članak, moraš opeglati odjeću, moraš sve ispočetka“.
Ni sama ne znam kako zaspim uz to divljanje.
Sljedeće jutro se proces ponavlja. Otvaram oči i odmah vidim njegovu ružnu facu iznad sebe. Ustajem bez bitke. Moram.
U tom trenuku pogledam kroz prozor. I zastane mi dah. Zrake sunca su kupale zemlju, savršeno vidljive, žute, pune energije i topline. Samo sam stala i upijala taj prizor. Osjetila sam zametak snage u sebi. Malo, sitno i nejako sjeme koje je u tom trenutku gurnuto u zemlju. Nisam mogla odoljeti da taj prizor ne zabilježim, za uspomenu na ovaj trenutak. Jer svaki dio mene je osjećao da je upravo ovaj trenutak presudan. Nije izgledao bitno, samo jedna obična osoba koja gleda kroz običan prozor u obično sunce koje izlazi svaki dan. Ali ja sam znala da je taj trenutak sve samo ne običan.
Okrenula sam se od prozora, a on je i dalje bio ondje. Ali nekako tiši. Gledao me zbunjenim pogledom, promišljajući što će on dobiti od ovog trenutka. I nastavio je skakati, nastavio je vikati, ali ja sam ga čula sve manje.
Koliko god se trudila ušutkati ga, znam da sam ga već prihvatila kao normalan dio svoje jutarnje rutine. Svako jutro je ondje. Svako jutro gledam istu predstavu. Svaku večer legnemo zajedno u krevet, započinjajući još jednu bitku.
Sljedeće jutro pogled mi je opet pobjegao kroz prozor. Prizor nije bio isti, bilo je to drugo nebo, drugi dan, drugi trenutak. Ali pobudio je isti osjećaj. Osjećaj kontrole. Osjećaj snage. Duboko sam udahnula prohladan jutarnji zrak i lagano se okrenula prema vrištećem stvorenju iza sebe. Skakao je do stropa, mašući i rukama i nogama, derući se iz dubine pluća, svom snagom koju je imao:
„MORAŠ NA POSAO, MORAŠ SE OBUĆI, MORAŠ U TRGOVINU, MORAŠ SKUHATI RUČAK, MORAŠ, MOOOORAŠ, MORAŠ!!!“
„Ne mora“, prošaptala sam, tiho, kao da se bojim vlastitih riječi.
Prestao je na trenutak skakati, skamenio se. Blago je okrenuo glavu na stranu zaškiljivši prema meni:
„Molim“?
„Ne moram“, odgovorila sam ovaj put za dvije oktave glasnije i sigurnije u sebe.
„Kako ne moraš, ako ne odeš na posao nećeš dobiti plaću, ako ne dobiješ plaću nećeš imati za hranu, moraš u trgovinu da bi imala što skuhati, moraš jesti da ne umreš, moraš…“
Zapjenio se u nabrajanju, u šoku zbog suludosti moje izjave.
„Ne moram“, prošaptala sam, tiho, kao da se bojim vlastitih riječi.
„Ne moram. Biram. Biram da ću sada otići na posao jer sam ja u kontroli. Biram da ću otići u trgovinu jer želim to kupiti. Biram da ću skuhati ručak jer želim zdrav i topao obrok. I biram da više NIKADA, NIKADA neću tebe slušati! Biram svoje postupke i kreiram svoj život na svojim izborima! BIRAM!“
Vikala sam iz petnih žila. Vikala sam za svaki onaj trenutak tromosti zbog moranja. Odpuhnula sam ga svojim vikanjem. Svakom mojom riječi sve se više pribijao uza zid, razgročenih, uplašenih očiju. Znao je da je gotov, da se vaga kontrole prebacila na ovo ljuto, prijeteće stvorenje koje gori od bijesa i upire prstom u njega.
„I BIRAM živjeti u stvarnosti u kojoj TI ne postojiš!“
Uzela sam ga s obje ruke za šiju i iz sve snage bacila kroz prozor. Posljednje što sam vidjela bio je njegov izraz lica u apsolutnom šoku. Nagnula sam se da provjerim tlo. Čisto. Prazno. Slobodno.
A nebo je gorilo crvenilom nove prilike.
