U svijetu punom djevojčica i dječak koji su, kao listovi papira, došli na svijet kako bi u njemu pronašli svoje mjesto ili ga čak i stvorili, kako smo došli do toga da je ljepota tako važna?
Da se svodimo na guzice i sise, pleća i mišiće, centimetre i metre?
Kako smo došli do toga da u drugima vidimo samo viškove i manjkove, nespremni da kažemo “lijep(a) si”. Muškarcima još rjedje.
Svako bi da je lijep. Neko nekom, neko svakom.
Svako bi da samo na trenutak ima tu zvjezdanu prašinu koja dodje uz ljepotu.
Ubila me ta potreba za ljepotom u pojam, pardon – ubijala. Godinama.
Što sam bijela.
Što sam klempava.
Što nemam to breskvasto dupe.
Što mi nisu tanji listovi.
Što mi glava nije manja.
A tek čelo.
Što nisam ovo što nisam ono.
Ne mogu vam objasniti te muke, te borbe, to prilagodjavanje odjeće nedostacima. Nikad prednostima.
To boli. Fizički boli kad nisi savršeno lijep u svijetu koji se nekako ljepše ponaša prema najljepšima.
Danima sam prežvakavala “Ljepša si na fotografijama” izjave.
Mijenjala pudere. Nosila duge hlače ljeti.
Sve sam to radila. I sve sam to prestala.
Izlazim jutros iz kuće, s BB kremom na licu, bijelih nogu, bez da se osvrnem na ogledalo. Jer me boli uvo.
Ali većinu ljudi boli mnogo više od uveta. Većina ljudi pati zbog nekog ideala ljepote koji je N E R E A L A N!
Ne želim da moja ćerka bude ta.
Želim da je svjesna koliko je predivna, da je svjesna da joj se neke stvari na njoj neće možda svidjati, ali će ih voljeti.
Da je svjesna da je najljepša onda kad je sebi lijepa.
Da je svjesna da njen duh izbija iz očiju više od šminke.
I da je svjesna da nije sladoled pa da se svima svidja.
Ali i da postoje ljudi koji prema njoj neće biti nježni.
I da nikad ne bude osoba koja druge gleda kroz ono što njihov izgled može da ponudi. Već da kopa dublje, dalje.
I želim da punih usta govori drugima da su lijepi, pametni, hrabri i odvažni.
Eto to ja želim.
A vi, sljedeći put kad za nekoga pomislite “bože, vidi je kakva je” – provjerite šta je s vašim samopouzdanjem.
Možda bi trebalo da ide na remont.
