U samo 32 godine života, četiri puta sam bila ćelava. Lažem, 5. Skoro ćelava sam se i rodila.
Nisam nosila periku.
Jedno vrijeme sam nosila marame, ali su me užasno umarale, stalno sam pipala hoće li se raspasti ta skulptura na glavi, pa je li prevelik turban ili nije, a o vrućini ispod toga da ne pričam. Znoji se glava, svrbi ono ćelavo, ma haos. Nećemo pričati o tome da sam, prije odlaska u bolnicu kupila 12 marama – pola mi nikad nije zatrebalo.
Moja divna Andrea mi je dala a la Ceca periku koju su mi čak dovezli u Beograd kad su došli po mene. Druga djevojka mi je poslala svoju kratku plavuškastu. Marija mi je jednu poslala iz Zagreba. Nijednu nisam nosila.
Nije mi prijalo.
Nisam to bila ja.
A i nisam htjela da Lola (ćerka) danju ima mamu s perikom, noću mamu bez ijedne dlake.
I nekako mi ništa oko tih perika i ćelavih glava koje nosimo kao ordenje, kao dokaz da smo preživjele (pišem u ženskom rodu jer muškarci nekako lakše budu ćelavi), kao simbol borbe od koje nismo odustale, nije baš kako treba.
Dok Besima, urednica portala fbl.ba, sjajna žena, nije na jednom panelu rekla: Izvinite, ali zašto se stalno pokreću kampanje u kojima sječemo kosu i pravimo perike za male djevojčice oboljele od raka? Čemu ih učimo?
Učimo ih da je kosa jednako ženstvenost. Da su manje žene, djevojčice, curice ako nemaju kosu.
Učimo ih da nije u redu da budu onakve kakve jesu – a u tom trenutku su ćelave.
Učimo ih da moraju da se uklope – u familiju, u razred, u društvo, a da im je za to neophodna kosa.
Učimo ih da to što su bolesne i prolaze kroz pakao liječenja nije dovoljno, već de da još sakrijemo i vaše lijepe, mile ćelave glave.
Zato bih ja da mi okrenemo sve to.
Da promijenimo kampanje, da ne dokazujemo svoju dobrotu sječenjem kose, već da recimo napunimo dječije onkologije knjigama, posteljinama, uslovima u kojima je mnogo lakše ozdravljivati (ako postoji uopšte ta riječ.)
Da stavimo te djevojčice na bilborde i pričamo o tome šta one super rade, ne šta im nedostaje.
Da nekako prestanemo da se baziramo na korigovanje i sakrivanje nedostataka, već da se posvetimo jačanju njihovog samopouzdanja, njihove poljuljane vjere u dobre dane, njihove brigu i nježnosti prema njima samima.
Kosa će narasti.
Djeca će ozdraviti (moraju!).
A mi ćemo se, sljedeći put kad sretnemo neko ćelavo stvorenje, koliko god godina da ima, nasmješiti.
Neka taj osmijeh bude nagrada za sve ćelave junake današnjice!
