Ja čitam poruke svoje djece, poruke sa različitih društvenih mreža, pa čak budem tu negdje i kada je na video pozivu. Ne kopam po tome privatno, njoj iza leđa već direktno pred njom.
Mi ljudi smo različiti i što prije to prihvatimo to nam je lakše živjeti među tim različitostima. Zaboli me je li netko ove ili one boje, ima li višak ili manjak kila, voli li čitati ili ne čita uopće. To me se ne tiče dokle god te različitosti ne štete toj osobi i drugima oko nje.
Budi dama, rekli su. Suknja ti je prekratka. Dekolte ti je predubok. Hlače su ti preuske. Nemoj pokazivati toliko kože.
Zašto više žena ne zaprosi svog momka?
Sada već davne 1984. godine, dok magični snijeg pokrivao naše lažne snove o bratstvu i jedinstvu, a u kuhinjama, skrivenim daleko od Klasovog hljeba i Olimpijskih igara se uveliko krčkao plan za rat, u Berlinu je nastala pjesma koja se danas pušta na dernecima kad nekoga uhvati nostalgija.
Ako bi praznina imala ime, ovog momenta bih je nazvala “pedesetipet godina”. A nema te tek pet meseci.
Jednu od prepreka koje smetaju da se nauči umijeće postojanja čini i prepuštanje praznim, trivijalnim razgovorima.
Šta to znači trivijalno? Doslovno – opštepristupačno (od latinskog tri-via = tačka gdje se sastaju tri puta); obično označava plitkoću, izlizanost, nedostatak sposobnosti ili moralnih kvaliteta.
U samo 32 godine života četiri puta mi je otpadala kosa. Taman joj se ponadam, evo mog tepiha na glavi, ujutru ustanem i na jastuku vidim da tepih i nije bio nekog kvaliteta čim ga je hemioterapija pojela. Mislim, kakva je to kosa kad odmah odustane?
Da li sam magnet za glupe priče ili su glupe priče magnet za mene, ne znam.
Zovem juče s posla najstariju kćerku i razgovor teče otprilike ovako:
