Da li vi, koje se izjašnjavate kao feministkinje, kad to izgovorite naglas, vrlo često u svom okruženju imate osjećaj da i niste rekle nešto pohvalno?
Ako bih ja to prevela u: „Ćao, ja sam Brankica, ja se zalažem za to da svaka od nas ima jednaka prava, kako među nama, ženama, tako i u odnosu na muškarce. To uključuje jednake uslove na radnom mjestu, jednak tretman prilikom zapošljavanja, smanjenje rodno zasnovanog nasilja i mnoge druge benefite koje mi, vjerovali ili ne, još uvijek nemamo” – da li bi to bolje zvučalo?
Nisam ni obraćala pažnju, nekako mi se podrazumijevalo da smo sve feministkinje, do jedne situacije u širem društvu kada sam u prolazu čula: „Ma ona je feministkinja, nemoj sa njom o muškarcima”.
Nemoj. Sa. Njom. O. Muškarcima.
Feminizam u Republici Srpskoj, tačnije u BiH, sveden je na nekoliko datuma u godini:
Datum kad slavimo karanfile (jer ženska prava ne slavimo).
Datum kad ubiju neku od nas (i ta priča ne traje duže od dan i po).
Onih 16 dana u godini kad su nam puna usta ženskih prava (što ne ljudskih?).
Iako trenutno situacija izgleda značajno bolje, mi se i dalje nismo daleko odmakle od one osnovne borbe. Više se bavimo estetikom tih prava, nego suštinom, ali takva su neka vremena zavladala. Feministkinje smo i feministi (da, i to se može biti) u periodima kad to donosi više lajkova i klikova, ali u svoja četiri zida i dalje se pravimo da ne čujemo galamu iz kuće do nas, kod nje prvo pogledamo šta je obukla, a ne šta je rekla i rijetko nam je jasno odakle ženi pravo da …. (dopuniti po želji.)
Dozvolite mi da vam na nekoliko primjera pokažem gdje mi to griješimo.
Mnogo je lakše biti na strani lijepe žene. Jesu, sve su žene lijepe, neke nekom, neke svakom, ali nečija ljepota je bliža širim društvenim mjerilima, odmah na prvi pogled. Nije tim ženama lakše, ali o tome kasnije. Uglavnom, ako se tako lijepoj ženi nešto desi, neko je napadne, nešto pogriješi i slično, velike su šanse da ćemo brzo stati na njenu stranu, uz „draga” i slične epitete podijelićemo njen story podržavajući ga. Ali ako se to desi manje lijepoj ženi, prema mjerilima širokih narodnih masa, ta reakcija će spontano izostati.
Jedna od tih žena je političarka u BiH. Donosim vam samo neke od komentara upućene njoj: „Priča se da je XY korištena kao test subjekat povodom testiranja učinka vijagre na muškarce. Zbog nje su morali doze uduplati”, ili „glupa ko točak a ružna ko bodljikavo prase!” ili „‘ta će ova ružna žaba krastača?”
Pročitajte ponovo. A ovo su komentari ispod samo jednog teksta. A mi kao društvo ionako nemamo vremena da se dubinski bavimo tim stvarima. Mi ovdje živimo po paroli „Svakog čuda tri dana dosta”. Ali da li ste nekad vidjeli story podrške ženi koja dobija ovakve komentare? Ni ja.
Nije tu kraj. Vratimo se na ono kako ni lijepim ženama, prema trenutnim društvenim mjerilima, nije lako. Mi smo, na prethodnim izborima imali „listu koja blista”, na kojoj su se našle samo žene iz te stranke, izuzetno prijatnog izgleda sudeći prema komentarima široke javnosti. O tim ženama ljudi nisu mnogo znali u smislu njihovih dostignuća, obrazovanja, osobina. One su bile tu da blistaju. I svima je to bilo potpuno normalno.
Zašto nam je u ovom slučaju potreban feminizam? Jer sve gore navedeno predstavlja primjer mizoginije. Mizoginija vam je ono kad se žena ne posmatra kao individua, već je njena jedina karakteristika to što je žena. Ideja mizoginije je da obezvrijedi ženu i svede je na objekat, estetiku ili kuhinju (dodati prostoriju ili objekat po sopstvenoj želji). Šta se kome dopada.
Već vidim neke nepovjerljive izraze lica koji govore u prilog tome da ja pretjerujem. Iako znamo da ja volim da pretjeram, vjerujte mi, ovo je samo vrh ledenog brijega. Jer mizoginija je svuda oko nas.
Toliko nam je normalizovana da mi tu više ne vidimo ništa loše. Kako, Brankice? Koliko često koristite seksističke viceve o plavušama, suprugama koje stalno nešto traže i usput troše pare svog muža, koliko je prisutna seksualizacija žene i njenog tijela u reklamama… da nastavim? Odavde možete i vi.
Mi ćemo i dan-danas kriviti prostitutku jer se bavi time čime se bavi, a ne društvo koje je dovelo do tačke da jedino tako može da zaradi novac.
Naši će predstavnici sistema i danas pitati ženu koja prijavi nasilje: „A da li ste ga možda nečim naljutili pa je on tako reagovao?”
Mi ćemo ukloniti ženu žrtvu iz njene kuće u sigurnu kuću, a nasilnika ostaviti u toplom i suhom dok vidimo je li stvarno nešto pogriješio.
Mi nećemo vjerovati ni silovanoj, ni ranjenoj, a u posljednje vrijeme ni ubijenoj ženi.
Jer sve smo mi to same tražile.
Usudiću se, zato, da danas i ja nešto od vas zatražim: kada sljedeći put neka žena pred vama kaže da je feministkinja, prije nego što prevrnete očima pitajte je: „Kako ja mogu da ti pomognem u tvojoj borbi?”
Ovo je borba svake od nas. Svakog od vas. Borba za brojanje žena na vodećim pozicijama, a ne onih ubijenih u svojim domovima. Borba da žene čujemo, prije nego što ih vidimo. Borba da Republika Srpska postane poznata po tome što smo jednako složni uz svaku od nas, i po nijednoj ubijenoj ženi.
Ovo je borba za svaku od vas. Ma kako se zvala, izgledala ili koliko godina imala. I za one koje će tek doći.
Nije to borba za ženska, to je borba za ljudska prava.
A vi, drugarice feminstkinje, budite glasnije i jasnije. Nemojte da čekate da neko drugi promijeni nešto, to moramo mi. Danas sam ja dobila dvije stranice u ovakvom mediju, sutra to može biti svaka od vas.
Krenimo od crtice, doći ćemo do intervjua. Samo nemojte da čekate neki od gore pomenutih datuma. Ova borba mora da traje trista šezdeset pet dana. Baš kao što decenijama traje ono protiv čega se borimo.
Tekst originalno napisan za: The Srpska Times
