Svaki put kad jave da je umrla nečija mama, meni bude žao tog nekog.
Jer znam da će taj neko puno puta vidjeti kako promiče skut haljine kakvu je nosila njegova majka i pomisliti da je ona.
U porodici imamo nadimak za moju majku: ljepilo.
Gura mamu u invalidskim kolicima do kreveta broj četiri.
Šlogirana je, ali on razaznaje njene reči.
Šifrovana odanost.
Jedno veče, koje je trebalo da bude obično, da protekne uz gledanje filma na TV sa vjerenikom, za nju se iznenada pretvorilo u noćnu moru.
Godina je 2001.
Jasno nam je da sa Đorđem nešto nije ok, svake nedelje smo na neonatologiji u Ša ali od dr S. B. dobijamo uveravanja da je sve u redu.
Oko moje plavo.
Već dva mjeseca nisam vidjela svog Mihajla koji je zahvaljujući Fondu solidarnosti „Duša djece“ dobio šansu da se liječi u Zagrebu.
Već danima samo slušam o ljudima i o bolestima sa kojima se bore.
Bitka za život koju neprestano neko vodi, negde.
Počinješ da stariš kada počneš na sahranama da stojiš u prvim redovima do rake, jer nema onih rođenih prije tebe koji su bili taj neprobojni vakum između tebe i umiranja.
Jedina misao koja mi se vrzmala po glavi sve vreme bila je – da li sam vas išta naučila?
Da li ću, ako vas ostavim, ostaviti spremne za ovaj ružni, prljavi, zli svet?
Savjet iz ličnog iskustva borbe i prijateljstva.
