Smije li se umirati a da to bude prihvatljivo?
Više sam u bolnici okovana žicama nego na slobodi.
Boce i bočice postale su dio mene. Osjećam se sputanom, nestrpljiva sam, htjela bih opet biti slobodna, zdrava i ljuta na svijet oko sebe onako kako su to moji “prijatelji” kojima je smrt, njihova smrt, nešto o čemu se ne govori.
Zato me ne zovu. Boje se da bih načela prljavu temu koja se ipak tiče samo mene.
Postajem im dosadna jer živim dulje nego su očekivali. One prve suze smo isplakali, ovo što se trenutno među nama dešava je dosadna praznina. Njih ne zanimaju detalji moje bolesti, ne znaju da me život raduje, procvjetao mi je kaktus na balkonu.
Nešto se ipak promijenilo. Izgubila sam interes za “prijatelje” i potrebu da im “pomognem”. Danas znam da nikome nisam “pomogla”, oni su nekome morali istresti svoje “muke”.
Žao mi je što sam potrošila godine misleći da sam bila potrebna i voljena.
Ma ne, nije prekasno osjetiti ljepotu samoće. Nikoga nisam uzgubila.
Baš me briga hoće li njezin muž prestati piti, zašto ona više voli mačku nego mene, zašto ja sebi nisam rekla pa i ti više voliš psa nego nju…
Ostadosmo same smrt i ja.
Najzad sam slobodna i i slika koju vidim je čista.
Gledam u ono žuto cvijeće na balkonu. Mir u duši i samo jedno pitanje, zašto ništa nisam znala o ljudima?
Bila sam glupa? Ili ipak samo zdrava i “besmrtna”?
