Malog stvorenja, a za nju najvećeg čuda koje će planeta ikada iznjedriti. Vidite li ikada sebe kako trčite parkom, skupljate štapiće i pregažene smokiće, nosite tutu po kući i slažete šarene čarapice koje nikako nemaju par? Da li se vidite kako tinejdžeru pojašnjavate pravila svijeta i života, skupljate mu/joj rasute snove i zašivate prve rane? Ili ne razmišljate o tome, radite sve ovo nesvjesne lakoće kojom vas je život blagoslovio kada vas je odredio da budete majke?
Ova godina je ljudima oko mene, pa i meni samoj, donijela pregršt radovanja koja su stigla u plačljivim i sanjivim paketićima. Svi dragi ljudi dobili su, ili očekuju bebu. I Bog mi je svjedok da me je njihova sreća dirnula do suza, onih radosnica, kada plačete jer ne znate šta da radite sa nekom milinom koja vam grije srce. Ali, negdje u najdubljem kutku mene, javila mi se svaki put ona sjeta, ona želja da budem jedna od njih i onaj mali crv koji postavlja pitanje zašto je nekome sve tako lako a nekome ne.
Mjesecima unazad moje srce i moja glava sukobljavaju se oko istog pitanja: uraditi visokorizičnu vantjelesnu oplodnju ili ne? I mjesecima nemam odgovor na to pitanje. Srce mi kaže da je svaka bol i svaki napor vrijedan tih malih nespretnih koraka i zagrljaja, da ne postoji ništa na svijetu toliko veliko kao radost rađanja novog života. Glava mi kaže da sva radost rađanja novog života nije toliko velika da bi pokrila svu patnju koju će prouzrokovati i tom novom životu i ljudima oko njega, ukoliko se meni nešto desi.
I tako iz dana u dan, bolje reći iz noći u noć, u meni previranja, račvanja, pretapanja i stapanja, a ne znam ni iz čega ni u šta. Koliko god razmišljala, koliko god puta lice oprala suzama, vraćam se na dilemu šta je manje sebično: ne rađati uopšte ili rađati po cijenu života? Svake noći, kada spustim glavu na jastuk, stupam na pozornicu bola, na nekim klimavim daskama i žongliram osjećajima i prognozama. I svaki put se probudim umorna, sa nadom da ću prevariti život i sopstvene odluke kao stari kockar kada blefira sa loše podijeljenim kartama i nada se da ga neće “uhvatiti”.
Često pomislim da je ovo neko ludo vrijeme rašivanja, da će vrijeme za zašivanje svih rana tek doći i da će svaka odluka da se pokaže sama od sebe. A onda mi biološki sat kucne na uho i kaže da nemam vremena za čekanje odluka koje ne znaju na koju stranu da prevagnu. Da moram sama. Da je samo do mene. Ali odluku ne donosim. Kako je lako bilo te 2011. godine reći “prepolovite me i vadite životinju iz mene”. I kako je teško danas reći “da, prihvatam svaki rizik i želim da pokušam sa vantjelesnom oplodnjom”.
A zašto je teško? Zato što u pitanju nisam samo ja. Zato što se ne radi samo o mom životu. Zato što moja želja da mi pod srcem kucaju neki sitni ubrzani otkucaji ne smije biti važnija od života tih istih malih otkucaja i života onoga ko će se o tim malim otkucajima brinuti. I zato što se bojim, ne za sebe, bojim se haosa koji mogu napraviti i otići. Bojim se, kako kažu naši stari, “izazivati đav'la”.
Ali ova priča nije o meni. Bar nije samo o meni. Ja ću svoje bitke da bijem sama sa sobom, dok se ne porazim ili ne pobijedim. Ova je priča o nama svima, o našem zadiranju u privatnost, o našem neimanju osjećaja za tuđu bol. O jednom tekstu i komentarima ispod njega zbog kojih sam plakala nad našom siromašnom empatijom i stidila se pomalo što sam i ja žena.
Sjećate li se teksta od prije nekoliko dana o ženi koja je za vrijeme trudnoće primala hemoterapije i rodila zdravu bebu? Sjećate li se njenog zaključka da je posteljica sačuvala život u njoj? Ja se sjećam. I zavidim joj. Na sreći, na hrabrosti, na volji, na tome što može da kaže: usudila sam se. Jer ja ne znam da li bih se usudila.
Abortus ne podržavam, ne znam kako bih živjela sa tim na savjesti. Ali ne znam ni kako bih umrla kriveći se što porodicu ostavljam bez stuba. Ne znam. I zato nisam imala mišljenje, nisam imala komentar.
Ali mnoge jesu, ne znajući kroz šta zapravo prolazimo mi koji primamo hemoterapije, koliko otrova u sebe unesemo. Da li znate da me tri godine poslije kraja liječenja nijedan komarac nije ugrizao? Da li znate kako smrdi koža u vrijeme hemoterapija? Da li znate kako se kiselo znojite i godinama poslije hemoterapija? Da li znate da hemoterapije ponekad mogu i da ubiju ljude? Ne, ne znate. Na sreću.
I želim da što manje vas sazna sve to. Ali vam želim i da razmislite prije nego date sud ili pohvalu o nečemu o čemu ne znate ništa. Tako vam svega, ne osuđujte žene koje kažu da bi se bojale uraditi isto što i heroina iz gornjih redova. Tako vam svega, ne vodite se hrabrošću pojedinca. To što je ona uradila je za naklon do poda, ali ne tvrdite da biste uradile isto.
Jer ne znate, kao što ni sama ne znam. Jer ne znate koliko jutara se ona probudila sa mučninom ne znajući da li je trudnička ili bolesnička. Ne znate ni da li je svaki dan uopšte mogla ustati iz kreveta. Ne znate ni da li se u nekom trenutku osjećala kao da više nema snage. Ne znate. Ne zna niko do ona sama. Zato neke stvari ostavite po strani, ne pišite, ne govorite.
I nikako i nikada ne spominjite riječ sebičnost, ne bacajte kamen koji bi vam se mogao vratiti ako bumerang.