Pre neki dan večerala sam sa grupom Parižanki kada je neko pomenuo francuskog pisca Jana Moa.
Dok traje sezona gripa, posete bolnicama nisu dozvoljene.
Svi me mrze sada.
Čitam danima teksove o Sanji Cerić.
Bez obzira imate li djecu, vjerojatno ste već dobro upoznate/i s pojmom mom-shaming.
Razmišljala sam posljednjih dana o onome što sve češće čujem – komentar da u svakojakim situacijama za nekoga kažemo da nema svoj život. Znate ono: “Ma šta ona zna o (pletenju, skupljanju sijena, zabavljanju, rađanju, ostavinskoj raspravi, tome koliko konfesija ima na svijetu)?! Šta će (jadna), bavi se tim stvarima jer nema svoj život!”
Znate, Fejsbuk je jedno šarenilo od gluposti, trivijalnih vesti, „fejk“ patika sa Ali Ekspresa i plaćenih političkih reklama. Ali, u svom tom moru informacija krije se i mnogo korisnih, ali i emotivno potresnih istina i priča.
U demokraciji svatko ima pravo misliti što hoće i govoriti ono što misli, i svatko ima pravo misliti i izreći svoje o onome što misli i govori netko drugi.
Sve vam smeta.
Da sam ja TBF i trebam snimiti njihov stari hit “Guzice i sise” u verziji 2018. vjerojatno bi umjesto “di god da pogledam guzice i sise” bilo “di god da pogledam predrasude”. I hejteri. I mobiteli.
